Nema utehe ni opravdanja za 300 posečenih platana u Beogradu, ali ima primera kako se na počinjeni ekocid može odgovoriti kreativno, nenasilno i preventivno za takve buduće »poduhvate«, o kojima svakodnevno slušamo najave.

Naši sapatnici iz daleke Južne Koreje, napravili su jako zanimljivo kreativno gerilsko rešenje, koje je realizovala organizacija »Zelena Koreja«.

 

Upravo sam razgovarala s prim. dr Nadom Todorović, načelnicom neonatologije u Gradskoj bolnici na Zvezdari. Imaju veliki problem, mole za pomoć. Ne mogu da nabave nove pelene i benkice za bebe, a stare više liče na pocepane krpe nego na pelene i benkice. Obraćali su se raznim potencijalnim donatorima. Bezuspešno. Svetska ekonomska kriza.

Ponudila sam da objavim apel na blogu, i prim. dr Todorović je to oberučke prihvatila. Najbolje bi bilo da se javi neka kompanija, naravno. Ali kako su svi uplašeni od Babarobe SEKE, ne možemo biti sigurni da će se to stvarno i desiti. Stoga sam pitala da li bi bilo u redu da mi, kao pojedinci, kupimo svako po 10 do 20 pelena, pa im to dostavimo? Prim. dr Todorović kaže da bi to bilo odlično. Štaviše, kaže da su problem nedostatka benkica do sada uglavnom rešavali tako što su majke koje su se tu porodile, odvajale benkice nakon što ih bebe prerastu, pa ih dostavljale porodilištu. Ne trebaju njima novci, kaže. Trebaju im PELENE i BENKICE. Hitno. Dogorelo do nokata.

 

Serija zemljitresa koja je pogodila našu sjajnu i krhku loptu koja se naizgled mirno vrti Svemirom polako se bliži nama. Posle katastrofe nevidjenih razmera koja je pogodila Haiti i mnogo jačeg a srećom manje pogubnog potresa u Čileu, najnoviji sukob tektonskih ploča odneo je juče 51-nu ljudsku žrtvu i napravio priličnu štetu u Istočnoj Turskoj. Pre koji dan, negde sam pročitao da je i Balkan trusno područje, te da se zemljotres (opet) može dogoditi i nama.

Jesmo li spremi za to? Šta bi se desilo kad bi kod nas zatreslo?

Ne želim da paničim, nikada to nisam radio. No, podseti me ovo na nekadađnja moja iskustva sa zemljotresima. Pogotovo na ono što smo mi, skauti, radili a i danas radimo u ovakvim situacijama.

 

I kada su prepelice skoro gotove, obilno ih začinite bahatošću

Sećate li se kad je onomad statistička baza Svetske zdravstvene organizacije objavila podatak da je tokom 2007. godine u Srbiji umrlo 0 žena na porođaju, a ja prostim googlovanjem samo u novinama našla 3 žene?

Sinoć ponovo odem na vebsajt baze podataka SZO i uvidim da je podatak ispravljen. Sada MMR (Maternal Mortality Ratio - broj umrlih žena na 100.000 živorođene dece) za 2007. godinu iznosi 7,34. To znači da je tokom 2007. godine u Srbiji 5 žena umrlo na porođaju. Dakle, naše nadležne službe su se presabrale, i poslale SZO-u ispravljen podatak. Bar za 2007. godinu. Za 2004. godinu još uvek stoji netačan podatak. Valjda će se i to ispraviti?

Što se tiče 2008. godine, MMR iznosi 14,48 što znači da je umrlo 10 žena na porođaju.

Pošaljimo poruku - zapalite sveću za platane

OPROSTIMO SE OD PLATANA KAKO DOLIKUJE, SA PUNO CASTI I POSTOVANJA! 
ZAPALIMO SVECE NA SVAKOM MESTU NJIHOVOG NEMILOSRDNOG I NEPRAVEDNOG MASAKRA!!!!

Draga Krugolina,

Evo mene opet sa istom pričom. I molim da pomognete...

Nisam htela da smaram, ali mislim, da moram i da sam kao sapatnica dužna svim onim mamama i bakama, koje leže na Klinici za neurologiju i psihijatriju za decu i omladinu u Ulici dr Subotića da pomognem, da dobiju pravo na obrok, dok leže tamo sa svojom bolesnom

 

Ako smo u sredu bili na Marsu, juče smo bili na Jupiteru. Posetili smo pedijatrijsku bolnicu Majer, koja ima internacionalni karakter i u njoj se leče i operišu deca iz celog sveta. U njoj je i centar za medjunarodnu saradnju u oblasti medicine, zahvaljujući kojoj smo dr Vajs i ja u studijskoj poseti porodilištima Toskane.

Bolnica izgleda kao jedan veliki vrtić, zabavni park, diznilend... ma, ne znam ni sama kako to da nazovem. A kada mi je dottore rekao da imaju klovnove koji redovno zabavljaju decu i druže se s njima i životinjama, htela sam da padnem u nesvest.

Sam: I know. It's all wrong. By rights we shouldn't even be here. But we are. It's like in the great stories, Mr. Frodo. The ones that really mattered. Full of darkness and danger, they were. And sometimes you didn't want to know the end. Because how could the end be happy? How could the world go back to the way it was when so much bad had happened? But in the end, it's only a passing thing, this shadow. Even darkness must pass. A new day will come. And when the sun shines it will shine out the clearer. Those were the stories that stayed with you. That meant something, even if you were too small to understand why. But I think, Mr. Frodo, I do understand. I know now. Folk in those stories had lots of chances of turning back, only they didn't. They kept going. Because they were holding on to something.

Prvo što nam je Sonja Breši, jedna od naših domaćica u Toskani, jutros rekla kada smo krenuli na put ka Pratu bilo je: "Danas će dr Vajs biti srećan. Porodilište u Pratu ima vrlo tradicionalan pristup u radu. Porodilište je veliko, imaju oko 3000 porođaja godišnje."

Tradicionalizam kojim me je uplašila donekle se pokazao kao tačan. Dr Vajsu se lice razvuklo u široki osmeh kada su nam na ulazu u deo u kome se nalaze operacione i porođajne sale dali da obučemo zaštitno odelo i zaštitne kaljače. Ali, s obzirom da nema brijanja, nema klistiranja, posete su dozvoljene,