Zamislimo se nad teskobom čoveka koji se ušinuo secajući na promaji kutije sa vakcinama protiv svinjskog gripa, znajući da će valjati kao lek protiv polenske alergije, ako ništa drugo.
Džaba reči utehe Jove Krkobabića da se i njemu tako uklještio... pršljen, kad je nezagrejan iskočio iz Trojanskog konja i pao na Odiseja, ali da ga je već posle nekoliko vekova prošlo kao rukom odneseno, i da je redovno pobeđivao daleko mlađeg Kraljevića Marka u oranju drumova...
Džaba i Mlađino obećanje da će ga svakog dana masirati i mazati kremicom
Pedeset godina nesvrstanih sa ovom vaseljenskom proslavom u Beogradu aktuelizovali su staru tezu da se pod Titom živelo bolje. Te naš pasoš je bolje važio nego sada, te plata nam trajala preko mesec dana, nije bilo siromašnih, a ni bezobrazno bogatih koji su sve nas pokrali, a da ne pričamo kakve smo sve fabrike imali... Na marginama „Bilo bolje za vreme Tita" razgovora vode se i razgovori da li nam je za vreme Miloševića bilo bolje nego sada? Da li je bilo bolje za vreme Koštunice ili sada?
Nije mi potreban ovaj prvi pasus da bih podsetio da su danas ljudi bez posla, privreda desetkovana, plate izdrže po šest-sedam dana umesto ceo mesec, oblačimo se u prodavnicama garderobe koju su neki drugi ljudi bacili, hranimo se u narodnim kuhinjama, investiramo po kladionicama... Ali niko ne diže glas.
Dakle Laza i ja, ključevi u džepu pravac disko. Ono što sam izignorisao dok bili gosti postalo mi je malo nametljivije čim smo ušli u disko. Stomačna napetost je nagoveštavala da ću jako uskoro morati da sednem na onu čudnu spravu u WC-u što ima bazenče u sredini. Mislim da mi je mnogo i to jednom godišnje što jedem ribu. Računam pivo dva i palim kući, jer i onako nije uredu da oženjen čovek ostaje kasno.
Bilo neko dobro društvo, zezali se, smejali, ja se meškoljio ali uspevao da izdržim više od dva sata u atmosferi punoj dima zalivenoj pivom. Ako me je i čekala, moja bolja polovina se sigurno uspavala do sada.
Suma sumarum petog oktobra nam nije dato nešto kapitalno. Vraćeno je ono što nam kao ljudima pripada. Vraćena su nam naša prava, nada i vera u budućnost. Kao da nam je neko vratio novčanik koji nam je ukraden pa nam je milo jer smo povratili svoje. Dragoceni predmet spokojno je stavljamo u džep, dok u mislima već pravimo planove šta ćemo da kupimo deci i gde ćemo da izvedemo ženu. Danas, ovog petog oktobra 2011. sasvim jasno kapiramo da nam je vraćen potpuno prazan novčanik, bez novaca, dokumenata i kartica. A računi koji su napravili oni koji su preuzeli naš novčanik od poštenog nalazača, koristeći kartice svih nas, stižu i tek će da stižu, a mi nemamo ni za leba.
Srbija je postala zemlja u kojoj možete dobiti teške batine ako ste stranac, zemlja u kojoj policija moli „navijače“ da ne gađaju praćkama napunjenim ofarbanim kamenjem ljude specifične seksualne orijentacije, zemlja u kojoj su Veliki brat i Farma građanima interesantniji od govora njihovog predsednika u Ujedinjenim nacijama. Prošla sedmica je bila nedelja istine u kojoj su pale maske i naše ružno lice stvarnosti je zaprepastilo svakoga ko deli istinske vrednosti moderne Evrope. Srbija je postala država koju Veliki brat pretvara u pravu Orvelovu farmu.
Jedina stvar koja je ista u Majamiju kao sto sam naucio na nasem "Parobrodu Srbija" je gravitacija. Skoro da je ista. Sve ostalo je razlicito. Ljudi, zgrade, vazduh, hrana, pare, ... Cak su i kucici drugaciji. Nije ni cudo. Mislim nije mi cudno.
Nije mi cudna ni masovna upotreba droga. Ukapirao sam zasto je film "Miami Vice" snimljen bas ovde a ne u Alabami. Majami je pun droga. Moze svako, svuda, sve da kupi. Najvise ima kokaina, marihuane i ekstazija,
Neko mi je poslao video klip u kome korpulentni čovek maltretira svoju ukućanku, moguće je i majku. Koliko vidim na snimku prisutni ljudi gledaju sam čin nasilja kao pozorišnu predstavu. Bojim se da sam čin nasilja nije izolovani incident i da se matrica nasilja ponavlja iz dana u dan. Žrtva nema gde da pobegne iz svoje kuće.
Smatram da