Prva izjava je došla od onoga ko bi najviše trebao da štiti ljudska prava – od (tek izabranog)
Ombudsmana. Naime, on je izrazio zadovoljstvo zabranom „skupa organizacije sa neonacističkim obeležjima“. Nadalje, on nam je u svom saopštenju obznanio „da Ispoljavanje naonacizma zasigurno vređa moralne vrednosti koje gaji ogromna većina građana Srbije, daje im pravo da od nadležnih organa traže da se spreči izazivanje i podsticanje rasne, nacionalne, verske ili druge neravnopravnosti, mržnje i netrpeljivosti, i izaziva opravdanu reakciju društva“. Za one koji ne čitaju između redova, ovo znači da Ombudsman ne vidi organizaciju kao neonacističku, već kao neku finu koja samo ima ta obeležija i, što je najtragičnije, kao razlog za zabranu i problem u celoj priči - on vidi MORAL. Dakle, ponovo pročitajmo – MORAL. To u prevodu znači da će možda biti OK da se zabrani Gay pride iduće godine, upravo zbog MORALA, da naprimer u nekom trenutku i „Žene u crnom“ sa stajanjem na Trgu Republike mogu povrediti moral. Niti se Ombudsman u bilo kojoj zemlji bira zbog čuvanja morala, niti se zabrane izriču zbog toga. S obzirom da je i ova pozicija bila predmet pregovora partija na vlasti, pa čast da predloži kandidata pripala DSS-u, možemo s pravom očekivati još sličnim izjava. Inače, upravo DSS ministri prednjače u relativizaciji zakona, propisa i međunarodnih obaveza. Jedva smo ratifikovali CEFTA sporazum i brukali se činjenicom da smo jedina zemlja koja to nije učinila, a već danas je ministar energetike Popović izjavio da će zadržati zabranu uvoza naftnih derivata, tj. da će NIS imati monopol. Ovo znači da tržište neće biti otvoreno za druge,a što je jedna od poenti CEFTA sporazuma. Naravno, ministar nam je odmah saopštio da će se oni nekako prilagoditi, ali je potpuno vidljiva namera da se sporazum izvrda, da se nešto smuva itd. To što je slično uradila BiH pre nekoliko meseci, ne znači da i Srbija treba tako da se ponaša. Ja već zamišljam situaciju kada treba da se prilagodimo veoma striktnim propisima EU u mnogim domenima. Najgore od svega je što očigledno ne postoji shvatanje da je zakon (ili međunarodni ugovor) nešto što postoji da bi njega VLAST i građani pridržavali. Shvatanje većine predstavnika vlasti je da zakon „mož’ da bidne, a ne mora da znači“.Takođe, igranka oko predsedničkih izbora je još skandaloznija. Zaista ne želim da ulazim u politički deo priče i ono kome šta odgovara, ali naprosto, ako zakon (pa uz to još i USTAVNI) važi, onda ga poštujte. Kada je donošen, bilo je mnogo bezveznih rešenja u njemu, upravo zbog tog „političkog dela priče“. Skoro godinu dana kasnije, niti se raspisuju izbori, niti se usvajaju predviđeni zakoni u tempu koji je neophodan. Biser svih bisera takmičenja u govorništvu na temu „Zašto odložiti izbore tijekom pregovora o Kosovu“ je čika Aligrudić (opet DSS) sa svojom današnjom izjavom. Naime on nas je sve podučio da je „rok za njihovo održavanje do kraja godine je samo instruktivan, a apsoultni rok je vezan za donošenje svih potrebnih zakona“. Prvo što sam pomislio je da sam džabe učio prava. Ovo što nam je čika Miloš A. saopštio u prevodu znači da to što u zakonu piše da MORATE da platite porez, to vam je samo „instruktivno“, a da je ustvari pravi rok za plaćanje vašeg poreza, onda kada država kompletno usvoji poreske zakone, oformi poresku službu itd. Takođe, to znači da član zakona u kome piše da ne smete nikog da ubijete je takođe samo „instruktivan“, a da ustvari stupa na snagu onda kada država donese potrebne zakone i policija bude u mogućnosti da vas uhvati. Zbog svega ovoga, ja počinjem da mislim da je i saradnja sa Hagom, veoma instruktivna, a da je pravi rok onda kada većinu u Parlamentu budu imale partije koje zaista veruju da su suđenja za ratne zločine važna za Srbiju.
Samo u toku današnjeg dana je bilo još par nagoveštaja da se neki zakoni tumače ovako ili onako, da neki rok možda važi, a može i da se promeni (npr. privatizacija medija i zakon o spečavanju nasilja i nedoličnog ponašanja na sportskim priredbama), a očigledno da postoje planovi da se još ponešto uradi kako nalaže „problem Kosova“ ili „problem nedostatka glasača“ (npr. izbor gradonačelnika).
Sve u svemu, očigledno da je u Srbiji više vladaju MORAL ili PROBLEMI nego PRAVO. Sa ovakvim odnosom prema zakonima, čak i pored najekstenzivnijeg tumačenja EU, ne verujem da ćemo ispuniti ni deo ovog kriterijuma iz Kopenhagena. EU možda ćuti na ovakve stvari, ali ljudi koji se bave praćenjem primene zakona u Srbiji svakako nisu glupi.