Prvo, navodi se da će policajci „prekinuti proces rada" u skladu sa zakonima koji regulišu zaštitu na radu, ukoliko se tokom Prajda desi nasilje. Navodno, u tom hipotetičkom trenutku oni ne bi bili zaštićeni. Postavlja se logično pitanje, čiju zaštitu traže oni koji treba da štite građane, institucije i državu ?
Drugo, da li ovo odbijanje da se zaštite građani i imovina znači da će sutra policajci odbiti da zaštite npr. zgrade Vlade, Predsedništva, Skupštine i drugih institucija tokom nekog drugog javnog skupa, kada huligani krenu na njih ? Da li znači da će „prekinuti proces rada" i tokom derbija koji su rizični i više nego Prajd ? Kod pomenutih utakmica dešava se upravo ono što sindikat uzima za merilo - „visok bezbedonosni rizik prema procenama nadležnih službi". Nadležne službe su BIA i MUP koje takve procene rade pre svakog iole većeg događaja.
Treće, krajnje je neprikladno da se bilo koji sindikat zalaže za zabranu mirnog javnog skupa kome je cilj da skrene pažnju upravo na diskriminaciju, nasilje i ostale probleme kojima je izložena jedna grupa građana. Neprikladno je upravo zbog toga što je sloboda okupljanja neraskidivo povezana sa sindikalnim pravima, u prvom redu sa pravom na štrajk.
Četvro, zahtev da „država zaštiti policajce" je još neverovatniji jer upravo policija jeste ključni deo državnog aparata i to onaj koji se stara o javnom redu i miru, bezbednosti i otkrivanju počinilaca krivičnih dela (ovi poslednji su upravo huligani zbog kojih pomenuti sindikati žele da „obustave proces rada").
Peto, ako policija zahteva od države da ih zaštiti, ko će onda štititi državu ? Čemu onda da se nadaju građani ne samo tokom ovog skupa, već naprimer u izbornoj kampanji kada imamo puno onih kojima se ova ili ona partija „ne sviđa" ? Čemu da se nadaju oni pravi navijači koji dođu sa decom na fudbalske utakmice, ukoliko policija traži zaštitu države od huligana ?
Šesto, poslednji put kada je neka „oružana sila" u Srbiji birala šta hoće i šta neće (pobuna JSO), takav akt je ustvari bio uvod u ubistvo Premijera. Čak i deca su tada naučila da „oružane snage" NEMAJU ista prava po pitanju obustave rada tj. da ne mogu postupati kao „prosvetni radnici, malinari ili radnici neke fabrike". Štaviše, ni lekari ne mogu tek tako obustaviti rad.
Osmo, potpuno je neverovatno da bilo koji (policijski) sindikat ide toliko detaljno u licitiranju kada i koja sredstva prinude hoće ili neće upotrebiti. Em je to definisano zakonom i podzakonskim aktima, em je hijerarhija u donošenju odluka jedna od ključnih stvari u policiji.
Deveto, najava nekakvog bežanja sa „radnog mesta" zbog dobro poznatih momaka bila bi neverovatna uvreda za sve policajce koji su ikada stradali ili povređeni dok su časno radili svoj posao. Štaviše, u takvom „prekidu radnog procesa" okupljeni građani (i strani državljani) bi ostali prepušteni sami sebi. Da li sindikati smatraju da je takav scenario prihvatljiv i u skladu sa Ustavom i zakonom na koje se pozivaju ?
Na kraju, kao i na početku - vredi podržati sve zahteve svakog od mnogobrojnih sindikata policije a koji se tiču zarada, uslova rada, dobijanja nove opreme za rad i još mnogo toga.