Ne deluje kao neki posebno veliki broj. Ako se broji malo brže može da se stisne u minut brojanja.
Mrzeo sam ga. Deset godina je krao moju mladost. Lagano, natenane... Želeo sam da živim i radim u normalnoj zemlji, da sva ta nesreća jednom stane, da moja zemlja postane jedna od onih ka kojima sam čeznjivo bacao poglede.
A onda su nebo zaparale prve sirene... Ono što nemam više nije bilo vazno. Važno je bilo sačuvati ono što imam; porodicu, prijatelje, goli zivot. Njega je iz moje glave istisnuo jauk sirena, zvuci bliske i udaljene grmljavine i bljeskovi na noćnom nebu. Čežnjivi pogledi pretvarali su se u poglede mržnje. Oni su hteli da znatno brže urade ono što je on pokušavao celu deceniju. Da unište sve ono što volim, sve ono za šta živim, čak i sam život. Ali brzo, efikasno i organizovano. Da... Organizovanost je uvek bila jedna od stvari koja mi se kod njih dopadala.
Postali su isti. Oni i on. Oni na jednoj strani, ja na drugoj. Bio sam igračka u njihovim rukama i ništa nisam mogao da uradim protiv toga. Mrzeo sam ih jos više, sa svakim novim danom i svakom novom sirenom i eksplozijom. Kad nije bilo aviona, mrzeo sam njega. Mrzeo sam ga jos više kad je usred tog ludila ubio Ćuruviju. Mrzeo sam ih jer nisam ništa mogao da uradim.
78. Ne deluje kao neki posebno veliki broj. Ako se broji malo brže moze da se stisne u minut brojanja. Sve se menja ako u svaki inkrement pokušate da ubacite sve psovke koje ste ikada čuli, ili bar pet, šest eksplozija, ili bar 20 mrtvih, ili narastajuću mržnju zbog nepravde i nemoći, ili ...
Bombardovanje je stalo. On je mrtav. Mržnja se potrosila. Ostalo je nepoverenje i osećaj da im nije stalo. Ostao je ožiljak koji ne prolazi i sećanje.
To je moja priča o mržnji i sećanju. 24. mart - 10. jun 1999. Da se ne zaboravi ...