Kuda srlja Hrvatska?

Regionu tek predstoji borba protiv mafije

27.10.2008
Ankica Barbir-Mladinović, Miloš Teodorović
Višegodišnja uvezanost kriminala i politike osnovni su razlog zbog kog i danas u regionu dominira utisak da je organizovani kriminal koherentiji, stabilniji i povezaniji, nego što su to policija ili uopšte drugi instrumenti sistema. Sve je manje izvesno da su države Balkana sposobne da, bez pomoći spolja, reše problem koji usporava i njihovo približavanje EU.

Tokom devedestih za većinu građana bilo je nemoguće koliko i preći sa jedne na drugu zaraćenu stranu. Izgleda da se to odnosilo samo na one koji su od rata dobili isključivo bol i patnju. Onima drugima koji su u takvim uslovima stvarali biznis, poslovali nisu zaustavljani, ocenjuje za naš program savetnik srpskog ministra policije, advokat Toma Fila:



“Kad je bilo trgovine oružja. Mi smo utvrdili da je najveći deo oružja koji je koristio OVK na Kosovu i iz koga je pucano na nas - kupljeno od Srba.”



Region se do danas nije oporavio od ovakvog stanja, uveren je direktor instituta za blisko-istočne i balkanske studije Zijad Bećirović:



“Ključni problem Balkana je u tome što su političke elite bile povezane sa kriminalnim strukturama prilikom stvaranja novonastalih država. Ta veza je na neki način neraskidiva.”



Ubistvo Ive Pukanića, koje je samo nastavak brutalnih likvidacija u Zagrebu, trglo je i hrvatsku javnost ušuškanu u uverenju da će ostati izvan obračuna u kojima se niko ne štedi:



“Ne treba uvoditi izvanredno stanje u Hrvatskoj…”, ovim rečima premijer Ivo Sanadar pokušao je da umiri građane Hrvatske, ali i one koji strahuju da se nasilje lako može preliti i na okruženje.



“Naše ocene kažu da je sledeća destinacija Crna Gora”, rekao nam je Zijad Bećirović.

Beogradski novinar Miloš Vasić, autor knjige o ubistvu premijera Zorana Đinđića (žrtve ogranizovanog kriminala), ipak veruje da su poslednja ubistva u Hrvatskoj lokalnog karaktera:



“Ako ima nekih uglova koji se tiču regiona, to se odnosi na njihove uobičajene zajedničke aranžmane na temu prometa heriona i kokaina, pre svega.”



Sumnje nema, nekoliko primera pokazuje da Hrvatska zapravo ni jednog trenutka pre poslednjih ubistava nije niti izvan, niti zaštićena od posledica zastrašujuće storije, pune krvi i nasilja, o kriminalnim kratanjima na Balkanu. Podsećamo na nekoliko primera:



Milorad Ulemek Legija, nekadašnji paramilitarac po zlu upamćen i u Bosni i u Hrvatskoj, (danas iza rešetaka) imao je dva lažna i to hrvatska pasoša koji su glasili na imena – Željko Ivanić i Vlado Vukmanović.



Uprkos Interpolovoj poternici, Dobrosav Gavrić Duki i Milan Đuričić Miki, koji su osuđeni na po 30 godina zatvora zbog ubistva Željka Ražnatovića Arkana, januara 2007. godine uočeni su u Opatiji.



U novembru 2006. u Zadru su uhapšeni Nikola Vein i Tibo Fun za koje se sumnjalo da su planirali podmetanje bombe pod trajekt, sa ciljem da ubiju Vladimira Milosavljevića koji se krio od osvete srpskog kriminalnog “Zemunskog klana”.



Miloš Vasić navodi još jedan primer koji, po njemu, jasno pokazuje koliko je široka mreža uvezanosti članova organizovanog kriminala. On podseća da je u vezu sa otmicom sina generala Zagorca dovođen i srpskoj javnosti poznati Ivo Ico Mateković, koji je dan pre Đinđićevog ubistva došao u Srbiju, gde ga je dočekao Ulemekov major Boško Jović (danas oficir u srpskoj Žandarmeriji):



“Tu imamo posla sa jednom veoma širokm, veoma dobro plasiranom ekipom balkanske organizovane mafije, pa se ispostavilo da su Milorad Ulemek Legija, preko Boška Jovića i ekipe odatle, preko Matekovića, preko izvesnih hrvatskih umetnika tog tipa, sve do Hrvoja Petrača, svi bili povezani onako kako to već treba kada imamo posla sa pošiljkama stotitna i stotina kilograma heroina preko granica i tako dalje.”



Advokat Dušan Mašić, koji je branio bivšeg šefa tajne policije Radeta Markovića (a bio je angažovan i na slučajevima nekih od pripadnika Zemunskog klana), uveren je da se na primeru Milorada Ulemeka Legije ne može dokazati uvezanost kriminalnih grupa:



“Prosto ne verujem. On je bio ratnik, on je bio borac.”



Ipak, Mašić se slaže sa ocenama da države regiona osam godina posle poslednjeg rata nisu u stanju dovoljno da pariraju organizovanom kriminalu:



“Ne postoji sumnja da su kriminalci mnogo bolje ogranizovani nego same države. To je moje iskustvo od 26 godina rada u advokaturi, a pre toga rada u policiji. Uvek je mafija ovih prostora bila dobro povezana čak i sa mafijom Bugarske, mafijom Albanije…”



Zbog delovanja organizovanog kriminala letele su i poznate i manje poznate glave, ubijani su novinari, biznismeni, političari, a nedavni primer ubistva 26 godina stare Ivane Hodak dokazuje da nisu pošteđeni ni potpuno nevini. Toma Fila:



“Ako se ne saseku putevi, ne kontrolišu granice, ne kontrolišu narko dileri, ako se ne kontrolišu automobilski dileri, dileri oružjem, pa krijumčarenje ljudi, koga god hoćete. Ako sve to između država prolazi kao švajcarski sir, onda je tu problem, a ne u tome da se svi sada čudimo što je ubijen ovaj ili onaj.”



Toma Fila podvlači da rezultati neće biti postignuti ukoliko države regiona kadrovski i tehnički ne ojačaju finansijske policije. Tokovi novca otkrivaju ko su ljudi organizovanog kriminala, a šokantno je saznanje koliko se u regionu koji je iscrpljen nedostatkom primene zakona i viškom politike nekažnjavanja, malo na tome učinilo, kaže Fila:



“Uzmite recimo bilo koji beogradski hotel. Recimo ‘Hajat’ ili ‘Interkontinental’. Pogledajte na spisku koliko ima Srba koji tu stalno stanuju. I onda pitajte – odakle ti pare da plaćaš toliko stan. Drugo vidite čoveka koji je po zanmanju ništa ili je izbeglica, a ima vozni park kao da je Aga Kan. I to kod nas ne budi nikakve reakcije. Tek ako ubiju nekoga ili ga ubiju mi to primetimo. Zato vam kažem, porez, izvori prihoda moraju biti pod kontrolom finansijske policije.”



Najveća zabluda koja živi u regionu je da postojeće političke strukture mogu rešiti problem organizovnog kriminala, uveren je Zijad Bećerović. To je nemoguće, podvlači on:



“Kad su i one duboko upletene sa kriminalnim strukturama. Regionu predstoji borba poput one koju je vodila Italija pre trideset ili četrdeset godina kada je morala da traži stranu pomoć da bi rešila pitanje mafije.”

Vjerni Titovom "bratstvu i jedinstvu"

Bez obzira na 'slučaj Pukanić', stručnjaci upozoravaju da je povezanost kriminalnog miljea u regiji još uvijek puno bolja od povezanosti i suradnje policija na ovim prostorima.



Oprbeni saborski zastupnik i ravnatelj policije u Račanovoj Vladi Ranko Ostojić ilustrira za naš program obrazac tzv. 'kompenzacijskih usluga' među pripadnicima krim miljea u državama bivše Jugoslavije:



«Ako kriminalac iz Beograda napravi pljačku u Zagrebu i sakrije se u Sarajevu vi ste dobili slijedeću situaciju: policija u Beogradu je bila sretna jer joj se makao bar neko vrijeme i ne pravi probleme, u Zagrebu nemaju pojma o tome tko je to sve skupa napravio jer nemaju nikakvih podataka, a u Sarajevu su sretni radi toga što netko kod njih troši novce. Dobiva se takozvani 'trokut', a koristili su prednost neuvezanosti kako obavještajnih, tako i policijskih struktura na tim prostorima.»



Moglo bi se ironično reći kako su najvjerniji Titovom 'bratstvu i jedinstvu' na ovim prostorima ostali upravo – kriminalci.



Predsjednik Udruge «Partnerstvo za društveni razvoj» Munir Podumljak:



„Bilo je bezbroj paradoksalnih situacija. Tvornica duhana Rovinj je, recimo, sve vrijeme Miloševićeve vlasti imala status lokalnog proizvođača u Srbiji. Nisu se plaćala nikakva davanja na njihove proizvode. Što je bilo paradoksalno, obzirom da je ta tvornica dolazila iz neprijateljske države, a takav status nije mogla steći, recimo, nijedna njemačka, britanska ili američka tvrtka. S druge strane, bilo je nekakvih situacija da su ljudi poput Legije unajmljivali nekakve bosanske kriminalce tipa Ramiza Delalića, koji je poslije ubijen, da ubije Legijinog neprijatelja Čumeta u Istanbulu. Dakle, ljudi koji su bili na suprotnim stranama u ratu, koji su bili jedno vrijeme čak i nacionalni heroji u svojim narodima, su jako dobro surađivali kad se radi o njihovim međusobnim interesima.»

Nacionalov novinar Berislav Jelinčić:



«Nije nikakva tajna da su neki bjegunci od pravosuđa boravili u Srbiji i skivali se u Srbiji. Nije tajna da se, primjerice, Ljubiša Buha Čume, jedan od prozivanijih srpskih kriminalaca, jedno vrijeme skrivao u Zagrebu.“



Munir Podumljak:

«Srpsko tužiteljstvo je tvrdilo da je Legija posjedovao legalne hrvatske dokumente, uključujući putovnicu. Pitanje je tko je sve to osigurao i na koji način. Iz takvih primjera vidimo da mafija međusobno surađuje bez problema. Ali ne samo da surađuje mafija između sebe, već surađuje pod pokroviteljstvom države, i to za ostvarivanje tko zna kakvih interesa.“



Ranko Ostojić:



«Sama činjenica da jedan Mogiljević može imati hrvatsko državljanstvo, pa Stanko Subotić-Cane i slično, dakle, kad ministar unutarnjih poslova daje putovnice i državljanstvo nekome, to su bile najbolje usluge u tom vremenu, a to je, na žalost, bila praksa za koju nitko na kraju nije odgovarao.»





I dok policijska suradnja u regiji nikako ili tek napreduje ona kriminalnih skupina, zaključuju naši sugovornici, i dalje je debelo u prednosti. Globusov novinar Gordan Malić:



«One su naprosto dio jedinstvene krijumčarske 'balkanske rute' što je donijelo do velikih bogatstava određenih zločinačkih skupina, a koje su tijekom rata i nakon rata bile podupirane od sustava. Dakle, i u Srbiji i u Hrvatskoj i u BiH jedan dobar dio tih zločinačkih organizacija je bio 'suportiran' od samog sustava. Danas su one nadvladale svoje vlastite sustave. Danas su one postale svoj jedinstveni kriminalni sustav s kojim se nijedna policija ponaosob ne može obračunati, a teško je očekivati suradnju među policijama u ovoj regiji na način na koji surađuju kriminalci. Dakle, ne vidim neku svjetliju perspektivu, osim ako to ne bude jedan od ultimativnih zahtjeva Europske unije pred ulazak u EU, i za Hrvatsku i za Srbiju i BiH.»

Glede & unatočObjavljeno: Uto, 28. 10. 2008. 14:47 SMRT KAO ŽIVOT
Poslednji pozdrav: Stipe Mesić na Pukanovićevoj sahrani
PHOTO: BETA/DARIO GRZELJ

Zašto bi, naime, likvidacija čovjeka koji je najmanje bio novinar, imala u demokratskoj državi zazivati izvanredno stanje, osim ako u pitanju nije realni strah da bi krhotine one bombe pod Pukanićevim luksuznim automobilom mogle razotkriti i neke za političke elite neugodne tajne?


Piše: Heni Erceg
Vijest o likvidaciji vlasnika Nacionala Ive Pukanića zatekla me na Terazijama u Beogradu kamo sam stigla nakon punih 18 godina. Nije me ranije zanimao grad kojim su vladali Miloševićevi ratni zločinci, a mafija se međusobno ubijala u samom centru. Danas, Beograd se doimlje normalnim gradom, barem utoliko što, nakon akcije Sablja, više nije poprište mafijaških obračuna, a građani ne strepe za svoje živote hodajući beogradskim centrom.

Jedan drugi grad zato živi danas beogradsku prošlost, u njemu je zločin postao svakodnevica, a očekivati političku volju da se Zagreb vrati u normalu potpuno je iluzorno zato jer pojam zločinačka organizacija implicira mnogo šire značenje, budući da se svojim kracima nježno sljubljuje i s nekim političkim i medijskim elitama.

Zato je svaka sentimentalna patetika kojom se danas, kada je ubijen, pokušava ocrtati lik i djelo vlasnika Nacionala, lišena svoga elementarnog sadržaja i potpuno ispražnjena od istine.

Pukanića, naime, doista nitko pošten ne bi mogao nazvati tek novinarom; njemu je novinarstvo, shvaćeno kao neka propulzivna privredna grana, služilo isključivo za stjecanje materijalne i, sam je vjerovao, društvene i političke moći. U postizanju toga antinovinarskoga cilja nije birao sredstva, pa je vremenom prešao onu tanku, tako bitnu granicu koja novinara čini drukčijim od sumnjivog objekta njegova interesa. Njegov nesretni kraj bio je stoga upravo onakav kakav mu je bio i život. Sve ostalo licemjerni su pokušaji stvaranja medijskog heroja od čovjeka koji je u svojoj novini (pamfletu raznih interesa) stvorio timove za odstrel svih nepoćudnih, bilo po političkoj, bilo po kriminalnoj narudžbi.

Ne znam kako je s drugim ljudima koji su u jednom trenutku bili njegova meta, a ima ih nebrojeno puno, ja sam se, iskreno, u svakom pogledu, dugo oporavljala od snažnog udara njegovih novinskih hulja. Jedan bijedni pamflet, kukavički prije svega, jer Pukanić nikako nije bio hrabar čovjek, objavljen je netom se Feral ugasio, dakako po političkoj narudžbi njegovih mentora, s jasnim ciljem da se gašenje Ferala protumači isključivo kao rezultat kriminalne rabote njegovih vlasnika, te da se time, a ovdje je to tako lako, prebriše sve ono što je Feral uistinu predstavljao u Hrvatskoj. Zadatak je kvalitetno odrađen, ako ništa drugo, na svako je inozemno pitanje o radikalnom sužavanju prostora demokratskih, nezavisnih medija, hrvatski premijer mogao imati spreman, ma koliko glup, odgovor, kako su feralovci uništili sami sebe, jer su sami sebe pokrali!

Ali da ne bi bilo kako je moj stav prema likvidaciji vlasnika Nacionala - koji je tako simbolično umro na ulici, daleko od raskoši i takozvanog društvenog statusa u čemu je otvoreno uživao, vjerujući da cijenu toga ne mora plaćati - nehuman i isključiv, moram priznati da me vijest o njegovoj smrti užasnula, zbunila, zatekla... Strašna je to smrt za svakoga, pa tako i za čovjeka koji se identificirao s mnogo moćnijima od sebe, koji je uokolo hodao s pištoljem za pasom, a svoj privatni život učinio jednako tabloidnim kao i tekstove u svojoj novini, koji se nije libio ni vlastitu suprugu otpremiti u ludnicu, najvjerojatnije zbog njenog suvlasništva nad zajedničkim materijalnim dobrima... Bio je čovjek čiji su jurišni, difamatorski tekstovi uvijek značili dobar uvod u nečiju nesreću ili moralnu difamaciju, prijatelj šefova mafijaških skupina, ali i utjecajnih političara što se u Hrvatskoj prečesto pokazuje kao jedno te isto. I na koncu, čovjek kojemu je, sigurno s razlogom, nakon Engleske, vizu nedavno uskratila i Amerika.

Njegove mnogobrojne veze s političkom i privrednom elitom najčešće su bile bazirane na strahu od Nacionalova vlasnika, brzog na obaraču, spremnog na objavu svakovrsnih gadosti, ukoliko ga netko samo krivo pogleda, a kamoli odbije uslugu; na toj je osnovi Pukanić stjecao takozvanu društvenu moć.

Utoliko je s velikom dozom zgranutosti primljeno ponašanje predsjednika Republike Stipe Mesića, koje bi se teško moglo nazvati primjerenim njegovoj političkoj funkciji. Zašto je, naime, Stipe Mesić u svojim izjavama, a bilo ih je mnogo više nego što treba, pokazivao znakove otvorene izbezumljenosti? Istina je, svi su znali za njegovo prisno prijateljstvo s vlasnikom Nacionala, prisno do te mjere da je u dramatičnoj porodičnoj situaciji javno držao stranu Pukanića i s dosta prezira komentirao izjave Mirjane Pukanić koja je zahvaljujući samo intervenciji civilnih udruga ludnicu zamijenila životom u jednoj sigurnoj kući. Tamo se nalazi već šest mjeseci, a da se nitko ne pita zašto, čega se boji, koga, bez sredstava za život, dok joj je suprug istodobno u središtu Zagreba započinjao obnovu svoje skupe nove kuće.

Mesić je, dakle, čak i u delikatnoj situaciji grubog nasrtaja Pukanića na vlastitu suprugu jasno pokazao koliko mu je važno prijateljstvo s izdavačem Nacionala, koji mu je, i to je istina, uvijek bio na usluzi, jer u pažljivoj medijskoj raspodjeli, poznato je, premijer ima svoje, predsjednik svoje medije, između je pak potpuno prazan prostor. Uglavnom, zajednički su slavili rođendane, čak i onaj šefa mafijaškog klana i Pukanićeva prijatelja, danas utamničenog Hrvoja Petrača, sređivali intervjue, poput onoga s odbjeglim Gotovinom, osumnjičenim za ratne zločine... Dobar dio javnosti, međutim, sklon Mesiću, svi oni kojima je odavno postala jasna zlokobna uloga Nacionala u domaćim zbivanjima, bio je zbunjen tim prijateljstvom, no bolji poznavaoci toga odnosa tvrdili su da je riječ o strogo interesnoj vezi, da je upravo vlasnik Nacionala bio marljivi skupljač novca za predsjedničke kampanje Stipe Mesića.



PHOTO: BETA/DARIO GRZELJ


U Hrvatskoj se, naime, do dana današnjega ne znaju pravi financijeri ni parlamentarnih ni predsjedničkih kampanja, pa se ne zna ni koliko je prljavoga novca omogućilo dolaske na vlast ljudima kojima je to onda stvorilo čvrstu obavezu prema raznim petračima, zagorcima, kutlama...

Je li to ishodište nekontroliranih istupa predsjednika Republike čija je tvrdnja „Svi smo mi ugroženi, pa i ja“, sve samo ne racionalna i primjerena šefu države. Zašto bi, naime, likvidacija čovjeka koji je najmanje bio novinar, imala u demokratskoj državi zazivati izvanredno stanje, osim ako u pitanju nije realni strah da bi krhotine one bombe pod Pukanićevim luksuznim automobilom mogle razotkriti i neke za političke elite neugodne tajne?

Kako je moguće da predsjednik Republike direktno i posve javno usmjerava istragu na suprugu likvidiranog Pukanića, sugerirajući da bi ona mogla biti umiješana u njegovu smrt, mada već mjesecima živi u sigurnoj kući? Je li posao predsjednika Republike da se svojim olakim optužbama miješa u istragu, iznoseći pri tome prizemne detalje privatnih razgovora, kako ga je „Mirjana nazvala dan prije ubojstva Pukanića i zamolila da kaže Ivi da joj pošalje nešto novca jer nema ništa“, pa da je on to učinio, a ovaj mu odgovorio kako će njega ionako ubiti pa će njoj pripasti sva imovina.

Jest da smo navikli na često kavansko ponašanje predsjednika Mesića, ipak njegov odlazak na sprovod Pukaniću svojevrsna je poruka javnosti, a izjava „Ivo je uvijek govorio istinu“ nedopustivo bezobzirna prema svima onima, a nije ih malo, koje je Pukanić upravo lažima i difamatorskim konstruktima odstrijelio, na ovaj ili onaj način, između ostalih i novog šefa policije Vladimira Fabera, koji je upravo zbog Nacionalovih podmetanja smijenjen usred istrage o ratnim zločinima Branimira Glavaša, da bi danas upravo on imao pronaći njegova ubojicu.

Osim toga, ako je „Ivo uvijek govorio istinu“, kao što nas uvjerava hrvatski predsjednik, to znači da su istiniti, a nisu, i oni deseci pamfletskih tekstova u kojima je, samo nekoliko mjeseci prije ubojstva srpskog premijera Đinđića, Nacional tvrdio kako je ovaj zapravo član duhanske mafije, pa da je ustvari riječ o mafijaškom obračunu, a ne o političkom ubojstvu premijera Srbije. Sve u svemu, mnogo je toga mračnoga u djelovanju vlasnika Nacionala, a da bi se moglo bez zebnje slušati kako ga lakonski amnestira baš šef hrvatske države. Koji, uz to, strah određenih visokih političkih krugova od organiziranog kriminala, sada kada je ovaj stigao do samog njihova praga, pokušava pretvoriti u naš zajednički, jedinstveni strah.

Utoliko zazivanje izvanrednog stanja u Hrvatskoj, pa čak i taj smiješni konsenzus o nenapadanju postignut u Saboru između vladajućih i opozicije, nije ništa drugo nego izraz krajnje nemoći, kao druge strane one pogubne istine kako u Hrvatskoj još nema kritične mase neophodne za borbu protiv mafije. A nema je, niti je može biti, sve dok njeni pripadnici sjede u visokim tijelima vlasti, državnim institucijama, medijskim kućama... Jedino gdje ih skoro uopće nema jesu zatvori, a ako koji i završi tamo, poput Hrvoja Petrača, onda je to takozvani zatvor poluotvorenog tipa, skoro pa smještaj u hotelu s nekoliko zvjezdica od kuda mogu neometano, efikasno upravljati vanjskim događajima i svojim kriminalnim poslovima. Ili poslati osmrtnicu ubijenom prijatelju: Dragi Puki, i dalje si sa mnom, tvoj Hrvoje.

Zato je priča o životu i smrti Ive Pukanića zapravo priča o državi s prividom demokracije i zakonitosti, storija o slabom pamćenju i lažnim medijskim i drugim herojima, priča začeta davno, u krvi i otimačini, dirigiranoj s vrha vlasti, s nikada kažnjenim ratnim zločincima i kriminalcima svake vrste, priča o Hrvatskoj lišenoj političke volje vlasti da svojim građanima omogući išta drugo osim permanentne nesigurnosti. Hrvatska je stoga odavno u izvanrednom stanju, u nemogućoj situaciji, upravo zato jer su kriminal, korumpirani državni aparat, potkupljivi mediji, moćna mafija, ulične likvidacije, samo logične posljedice njenoga nastanka i postojanja, one su srž države same. Pa se logično, kao što kaže jedan filozof, sada pojavio problem kojega ne može riješiti isti onaj koji ga je i stvorio.