Lopta od magle lebdi nad tlom. Devojcica izlazi iz lopte. Njen ogrtac od magle postaje plava haljina. Lopte vise nema.
Devojcica stoji u pustinji. Nebo je modro plavo i na njemu su slova umesto zvezda. Bela i zuta slova.
Devojcica gleda u nebo i kaze :
- Ovakav san jos nisam sanjala. Da li to nesto pise na ovom nebu ?
Onda ugleda neku gradjevinu u daljini. Nesto kao piramida odsecenog vrha.
Dobro bi mi bilo da krenem tamo - kaze sebi i gleda okolo.
Sve je prazno, kao da se svet zavrsava nekoliko metara dalje u pesku. Odnekud ipak dolece ptica i slece na zemlju. Povremeno zamahne krilom i devojcica shvata ko je to.
- Ti cuvas moj san, zar ne ? I mene u njemu ?
Ptica leti nad devojcicom i svakim zamahom krila stvara svetove na tlu nad kojim leti. Devojcica gleda u drvece i planine sto se dizu oko nje, dok hoda napred ka piramidi odsecenog vrha. Cuje krike raznih zveri. Cuje ptice.
Evo ih, vec prolaze pored ljudi sto sede kraj vatre blizu puta.
- Putujes daleko ? - pita je najmladji i miluje psa koji drema pored njega.
- A odakle si ti ?- pita ga devojcica. On cuti, smeska se stidljivo. - Ne znam – sapuce.
- Idem do onoga tamo… Da li je to kuca ? Sta je to ?
- To je nista…, bas nista…, jos uvek nista – smeje se decak i stapom nesto crta po zemlji. Crta piramidu odsecenog vrha.
- Srecno ti bilo putovanje – kaze joj dok nogom brise iscrtane linije u prasini.
Devojcica hoda dalje. Ptica leti iznad nje.
Pored jezerceta su. Devojcica seda na obalu da se odmori i osvezi. Posmatra odraz zvezda-slova na povrsini vode. Ne prepoznaje nijednu rec neba.
- Ovo i nisu slova… Ovo su samo srebrne i zlatne ribice sto plivaju u jezercetu… Klinaste, siljaste, okruglaste… - razmislja, a zelela bi da proba malo te vode koja je tako sveza. Ali, boji se da ne proguta neku od ribica.
Onda vidi da joj na dlanovima i rukama, jos mokrim od vode, svetle reci koje razume, ali ne ume da procita.
- To je moje ime – razmislja i naginje se nad vodu jezerceta da vidi svoje lice. Voda je sada vec kao od magle, bas kao i njena haljina.