POVRATAK

gost autor: drzurin otac

Osmomartovska poklon-priča  svim blogericama…

          Zategnuta je bila  bijela tkanina čaršava ispod njegovog zgrčenog tijela, koje ,  jutros rano,  probudi iznenadan san ...

          Od sinoć, poslije dvadeset godina, bio je ponovo kod  kuće i kod majke. Svi su ga vidjeli kada se vratio.  Prethodno,  bio je napadnut nevidljivim bolom – iznutra!

Jedva je čekao dan povratka  ni sam neznajući da li da mu se raduje?  U trenutku jutrošnjeg budjenja mislio je o tome; mislio je  da li je i ako jeste, u čemu je  to  toliko mnogo griješio... ?

Umjesto odgovora, zaticalo ga je ćutanje praćeno pravom poplavom misli iz proteklog vremena. Možda je u nečemu ipak griješio – možda čak previše i bez mjere – tek, ništa što je ostajalo iza njega više  nije bilo nedotaknuto  tim  njegovim  promašajima!

A kao da je juče bilo kada je odlazio i opraštao se s majkom – tako mu je izgledalo!  Spustio se niz strmi, crveni brijeg, zamakao u pravcu rijeke i ni mahnuo joj  nije!    U materinim očima, tada, bilo je nekoliko iskričavih suza uhvaćenih spektrom sunčeve svjetlosti koja je dopirala odnekud s istoka.Na toj strani stajala su  crna brda, a njima u susret išla i novoizgradjena pruga...

I jutros rano, dok se budio i zbog nečega  zadržavao svoj dah, mogao je da vidi brda i prugu, i oplićalu rijeku kroz procijep dola, a na njenoj drugoj, udaljenijoj obali, i nečiju  zelenu djetelinu. Jedino  svoju majku  nigdje nije mogao da vidi. Mora da je bila izišla nekud za poslom, ili je samo načas skoknula do rijeke, pa je sada zaklonjena strmom ivicom brijega i on je zbog toga ne može vidjeti...?

Ali, tu je ona! Vratiće se brzo i nikud mu neće pobjeći, jer njegova mati nije mogla  a da ne bude   t u !?

A kada se vrati, naći će ga u krevetu i posmatraće njegovo od sunca preplanulo tijelo, njegove ruke i mišice na njima,  i ljubičasti ben što mu stoji u vrhu  desnog obraza, i biće iznenadjena kada bude primjetila koliko se  mnogo izmijenio.  Na sve to, uzvratit će  joj osmijehom suzdržavanim dugih dvadeset godina!  Neće imati želju da s njom razgovara, već će je samo dugo, dugo gledati! Neće joj pričati o svojim usponima i padovima, a ako i bude govorio , nastojaće  da im razgovor  bude što prisniji – kao nekada! Neka pomisli  kako se nimalo nije promijenio od onog vremena. Jedino će joj, možda – i to samo nakratko - ispričati  san koji je noćas usnuo!?

I, nepomično ležeći potom  na  postelji i prevaljujući tihe riječi preko svojih ovlaženih usana – počeo je da sriče detalje sna ...

      - … I noćas, majko, u snu, opet me je pohodio onaj čovjek! Bio je sam i sve vrijeme je stajao  na drugoj obali rijeke. Iza njegovih ledja prostiralo se zatalasalo riječno zemljište, a tamo negdje u daljini, sva modra od crnogoričnih šuma, nazirala se German-planina ...

Čovjek je sve vrijeme nepomično stajao na peščanoj utrini ispred nabujale rijeke i nikoga nije dozivao. Rijeku nije mogao da predje. Svi mi, koji smo  bili na brijegu na ovoj strani rijeke, vidjeli smo ga kako je u nekoliko navrata išao uzvodno i nizvodno i tražio mjesto za prijelaz, a kada ga nije  našao, vratio se i nastavio i dalje da čeka!

Niko nije znao ko je on. Iskupljeni ljudi na vrhu strmog i crvenog brijega uskoro su se zabavili  posmatranjem  mutne i nabujale rijeke koja je brzo proticala.  Čovjek na drugoj obali se više nije pomjerao. Izgledalo je da čeka da rijeka oplića pa da je onda predje, ali su se tada – pomalo neočekivano – podigle njegove ruke i on ih je prislonio uz svoje lice, pa napravivši od njih neku vrstu lijevka – glasno zovnuo!

Glas mu je bio isprekidan i kao da je dolazio sa neke  ogromne daljine. Ništa se nije moglo razabrati. Neko od iskupljenih na ovoj strani rijeke, mahnuo je tada rukom u čovjekovom pravcu i dao mu znak da ne prelazi. Još dok je  podizao  ruku,  i kasnije dok je njome odmahivao nasuprot od svog lica,  samo se čulo   kako se razliježe dugo i promuklo:  - Ne  idiiii!!!

Iza toga se oglasila  još  jedino  djeda Stojkova limena pištaljka, a to je bio znak  njegovim sinovima   da krenu na rijeku i da hvataju drva koja će ova sigurno pronositi...

Na skliskoj strmini brijega, majko, ostali smo još samo ti i ja! U  tvojoj ruci, u sumrak,  bijelio se povodac, a na njegovom drugom kraju stajala tri crna, zaoglavljena konja. Ja sam gledao u smjeru toka  rijeke i prema drugoj obali i onda glasno rekao:   - Ne nadolazi više! Do večere će je sigurno pregaziti!

 - Opet će ona, pustinja, da doteče, pošto se nebo još crni gore u planinama! – odgovorila si mi i poslije toga  nismo više razgovarali.

      Rijeka je bješnjela.  Još od ranog popodneva nekoliko je puta mijenjala svoj tok dok se najzad bespovratno nije odbila od brijegova na našoj strani i nasrnula na Vankove trepetljike. Odnijela ih je u prvom naletu! Nestala je njihova  zajednička,  zelena krošnja koja je danima prije toga kao kakva zelena ćuba stajala  naspram modrog neba  na njegovoj  sjeverozapadnoj strani .

     Noć se hvatala na horizontu. Čovjek je u medjuvremenu više puta nestajao i ponovo se pojavljivao, a onda si ti povela ona tri crna konja čije su glave, u hodu, bile blago sudarene i na kojima su se vidjela po dva krupna i tamnosjajna oka.

U tom času ja sam slušao, pomiješanu, svirku i pjesmu: dva tupana i četiri zurne, u poremećenom i ispreturanom ritmu a sve u nekakvom nadjačavanju; piskutavom i ganutljivom rasipanju zvuka što uši para i onog drugog, potmulog a snažnog, koji je dopirao  odnekud iz dubina  mrsieći  i    potirući  riječi iz pjesme od kojih je do brijega  stizala samo jedna jedina, čista i razgovijetna: „ Trendafile, trendafile...!“ A  potom, opet,  kao kada se platno cijepa , razvijana poput  susnježice na sjevercu, čas jača čas slabija, ali uvijek malko povišena, ponovo je do mene dopirala samo svirka, a  s njom  i pretužne riječi iz pjesme:  „...Creša se od koren korneše – moma se od majka deleše!“ ( „Trešnja  se iz korijena čupa – djevojka se  od majke odvaja!“)

- Ristinci svadbu prave! – rekla si mi i, stojeći na još uvijek svijetloj stazi podno strmog brijega, posljednji put si se osvrnula prema rijeci, a mene ostavila nad njenim ambisom...

U sumrak, rijeka je ponovo nadošla. Preplavila je nečiju zelenu djetelinu i odnijela  red procvalih bagremova zasadjenih na kolektivskom zemljištu. Vidio sam kada je palo prvo od stabala iz dugačkog reda koje je prethodno dugo stajalo nad mutnom vodom. Kada je palo, čuo se tek jedva čujni  pljusak i ubrzo  nakon toga , kao da je živo,  stablo se dvaput premetnulo oko sebe, a onda ga je rijeka bespovratno  odnijela...  U  tom   je času na čovjekovoj strani bljesnuo  plameni odsjev vatre, pa se zatim naglo ugasio i  ostala je  da tinja još samo mala, crvena žerava. „Turčin – povratnik!“, pomislio sam da kažem, pa sam te dvije riječi dugo ponavljao žureći se  da te sustignem na još uvijek svijetloj stazi  podno brijega. Kada sam te stigao, izgovorio sam ih naizust: - Majko, ono mora da je Turčin koji se vratio po svoje tapije koje mi čuvamo – ili ne može niko drugi biti!!!

Noć  još nije bila pala i nas smo se dvoje  dobro vidjeli. Opazio sam tada na tvom licu znak zabrinutosti i s nestrpljenjem  iščekivao da  te čujem da progovoriš.

Zadržavši prethodno brižan  izraz  lica , počela si  sasvim tiho i polako da mi govoriš: - More, dete,  a da ono možda nije  tvoj otac ...? Da ga slučajno Bugari nisu pustili iz zarobljeništva pa se sada vraća...? Nego – ja ti  uzmi konja i kreni pred njega! ... Na Veliko pregazište podji, pa sve uzvodno prema Loparskom jazu,  i -  dok budeš prelazio reku  –  uspravno glavu  da držiš  i sve u German-planinu da gledaš!  Da te reka ne zanese!   Hajde sada,  čedo moje! Kreni, ne boj se!!!

Poslije tvojih riječi nimalo se nisam dvoumio. Uzjahao sam konja, pronašao čist i nepotkopani  dio obale kod  Velikog pregazišta i odmah natjerao konja da uskoči u mutnu i nabujalu rijeku.

Učinio sam to brzo i s lakoćom, skoro i ne misleći. Ali, već na samom početku rijeka  nas je zanijela, a voda  konju doprla do slabina i skvasila mi nogavice do iznad koljena. Osjetio sam tada da je voda veoma brza i hladna. Konj je počeo da hrže  i, divlje se otimajući, htio se vratiti. Nisam mu to dopuštao. Pritezao sam povodac oglava, a nogama koje su mi bile uronjene u vodu, pritiskao njegov okrugao trbuh sve vrijeme misleći da mi se čuje povik s kojim sam bodrio i sebe i njega!

    Na samom početku , na trenutak,  bio sam zaboravio da gledam u German-planinu. Čovjeka na drugoj obali rijeke nisam mogao vidjeti. Tek smo bili zagazili i trebalo nam je još  mnogo vremena do prelaska  rijeke...

Kada je malo kasnije konj još jedanput bio zanijet brzim tokom rijeke  , po prvi put sam osjetio strah od njene nabujale vode.U vodu nisam smio da gledam. Samo sam slušao kako sa hukom protiče oko mog tijela i kako me, s vremena na vrijeme, u prolazu,  udaraju  sitna drva koja je ona pronosila.

A onda je konj još jedanput  propao  i rijeka nas je nezaustavljivo  ponijela... Otvorio sam oči  pune straha i pogledao oko sebe: svuda naokolo blještalo je ogromno, mutno i crveno  prostranstvo vode! U tom času konj je bio zadigao svoj vrat, sunovratio ga prema meni, tako da su nam se glave skoro doticale. Izmedju njegovih šiljatih ušiju, široko razmaknutih zbog prevelike blizine, ugledao sam samo na trenutak drugu obalu...

Prije nje, po sredini matice, vidio sam gomilu snopova zrelog žita kako se sustižu i prevrću kroz vodu. Iza nas – u posljednjem trenutku vidjen – naglo je iskočio i crn vrbov trupac i okrznuo konja po sapima. Čuo sam tup i potmuli udarac koji me je prestrašio, ali se konj nije uznemirio. Nastavio je da gazi po dnu.  Osjećalo se to po strujanju vode oko njegovih prednjih nogu. Uskoro je, medjutim,  počeo da lebdi nad nevidljivim dnom i rijeka nas je  još jednom  ponijela i više nije bilo nade da ćemo zadržati željeni pravac .

I dalje se svuda oko nas naziralo nepregledno prostranstvo vode, a ja sam u tom času imao osjećaj da će konj sam zaokrenuti u smjeru toka rijeka i da će joj se prepustiti da ga sama nosi sve dok ga  ne izbaci na jednu od svojih obala ...

Ponovo sam  pritezao  skvašeni povodac oglava i  konju zakretao  glavu prema uzvodnoj strani.       I on je onda sve vrijeme plivao, borio se s nabujalom vodom i,  brzo pokrećući svoje prednje noge , naglo se umarao, a mene su boljele ruke i sve me više zahvatala studen.

Kasnije od tog trenutka – onda kada smo se našli  na sredini  matice  ili možda već bili  bliže drugoj obali, naletio je na nas ogroman, nevidljivi  panj  ispod vode i snažnim udarcem  nas   zauvijek  razdvojio! U momentu sudara osjetio sam  oštru bol u svojoj desnoj nozi, a potom se našao u vodi. Težina panja i brza struja vode iskrenuli su tijelo konja u smjeru toka rijeke, a ova ga je ponijela i  počeli smo bivati  sve dalje jedno od drugoga... Shvatio sam tada  da ću ostatak rijeke morati sam preplivati. Tako sam i učinio i najzad  se  našao na  malom peščanom sprudu, a to je, u stvari,  bio početak te druge, nisko poljegle i u mrak utonule obale...

Sve  je to trajalo  isuviše dugo, a ja sam nakon konačnog prelaska i dalje želio da krenem na čovjekovu stranu, ali me je oštra bol  desne noge u tome   zaustavila...

Pao sam i odjednom počeo da se gubim, da propadam!  Sve je podamnom bilo  ljepljivo i mokro. Iz obližnjih rakita širio se  miris truleži koji me je sve više gušio...

I baš u tom času san mi se prekinuo – rekao je majci, a ona ga je, obavijena nekom čudnom bjelinom i sa brižnim licem kao nekada još dugo, dugo  gledala pokušavajući da mu nešto kaže, ali kao da nije uspjevala u tome i on se onda   suočio  sa strašnom prazninom.

Njegove majke više nije bilo!!!

Samo je okrenuo   mokru stranu jastuka i nastavio  ležati u postelji.

Herceg-Novi, l982. godine.