Čomski jednostavno tvrdi da oružani napad na bilo koju novinsku redakciju nije opravdan ni pod kakvim okolnostima, pa ni onda kad je ona glavni propagandi oslonac jednog zločinačkog režima, ni u uslovima ratnog stanja, uopšte nikad, jer je namerno gađanje civilnih ciljeva zabranjeno, a Televizija Srbije - urpkos svemu - bila je civilni cilj: nemojte posezati za terorom, ako i sami ne želite da postanete njegova žrtva, poručuje Čomski vladama Zapadnog sveta.
Tu njegovu jednostavnu poruku, domaći propagandisti poput Lijljane Smajlović, Slobodana Reljića, Nebojše Krstića i mnogih drugih, pokušavaju sada da iskoriste kao dokaz da su žrtve u Parizu i u Beogradu tobože iste, jer su - lažljivo tvrde oni - i u jednom i u drugom slučaju u pitanju novinari, to jest borci za istinu, a protiv „jednoumlja"; i jedne i druge ubili su „teroristi", a to onda znači da su Miloševićeva vlada, njegovi generali i njegovi akademici, svi bili nevini kao jaganjci Božji, ne samo za taj nego i za sve druge zločine („koji uostalom nisu ni dokazani"). Eto to - dok ostatak Srbije ćuti - tvrde miloševićevski propagandisti i nacionalni radnici, već 16 godina od kada su naši najmiliji hladnokrvno žrtvovani u ime sulude ideje da se zločinci predstave kao žrtve.
Sve dok se ne bude suočila sa vlastitim zločinima, uključujući i žrtvovanje šesnaestoro radnika RTS-a, Srbija će živeti pod staklenim zvonom, zločinci će biti zaštićeni, a ta zaštita obilno finansirana državnim novcem, novinari neće pisati o šesnaestoro ubijenih ljudi, neće žrtve uzeti u zaštitu (to niko u Srbiji danas ne čini), neće pisati o Generalštabu i Ministarstvu odbrane koji odbijaju da izruče konkretno označene dokumente da su tehničari RTS-a ostavljeni da poginu, niti o tužilaštvu koje odbija da razmotri podnete dokaze o smišljenom ubistvu tih ljudi, nego će, bez ikakvog stida, učestvovati u plaćenim kampanjama, praveći od naših mrtvih alibi za iste te zločince koji su ih i žrtvovali, a tiražne novine davaće ogroman publicitet neposrednom ubici naših najmilijih, koji danas na sav glas viče da je nevin, da je on žrtva („kažu Čomski i Handke") i zahteva „svoja prava".
Budući da je raspisan novi konkurs za direktora RTS-a, mi se uopšte ne bismo začudili kad bi se ubica kandidovao i bio ponovo izabran, ni kad bi mu država isplatila milionsku odštetu za pretrpljene duševne boli, kao što je to, u sličnim slučajevima, već činila.
U Srbiji, zemlji pokornih, u kojoj vlada zlo, sve je danas moguće.
U ime porodica žrtava,
Žanka Stojanović,
učiteljica u penziji