Doći će dan, kad ću se vratiti u Kurdistan...
Zima neka, toplo a vani sneg i pogled kroz prozor na sivu Ibar vodu i grubo zimsko granje, ispred zgrade deponija... i neki stan u Bošnjačkoj Mahali. Doručkujem ćevape ili sudžuk, pijem "ruski čaj" od koga se navodno napiješ (ne deluje) i tursku/srpsku/domaću/crnu kafu. To je u albanskoj kafani, i tamo me svakog jutra vodi jedan srpski veteran. Svi sve znaju, zajebavaju se na račun rata.
Onda jedan drugi stan, opet zima - Zvečan. I bela brda okolo, ustvari mrka su i crna, ali prekrivena snegom. Kao san je lepo. Opet toplo u kući. Idem kao da je leto po stanu, šetam se, komotna.
- Ovde svi sve prisluškuju - ne obazirem se, navikla, ili ravnodušna, ili uverena da me neko/nešto čuva... ili prosto poludela. Svejedno.
Onda leto, isti stan. Terasa. Kafa. Obrćem šoljicu, gledamo, gatamo... jedna žena i ja. Mnogo sam je zavolela.
Grube vesti, grube teme, al nešto toplo - i dalje - nešto što te veže, ne ide ti se.
Onda "joj što volim miris kamiona" vožnje jednim kombijem saniteta, ludački brze, Kosovom, a kad idem "u Srbiju" neka me nervoza hvata.
Kad se vratim, pređem granicu ili admin. liniju, odahnem... možda jer brda liče na slobodu. Možda jer sam, opet kažem, poludela. Možda jer je taj geto čudna sloboda, koja se sastoji od vožnje auta bez tablica i "ma nek ide život" brzine ili neke druge gladi koja je utoljena, na tom mestu. Bezbedna, iako sve samo ne bezbedna. Možda jer je tamo anarhija, mada shvatiš da je sve samo ne anarhija. Da je strogo kontrolisana anarhija gde kud god krenuo stižeš do zida. A opet, dišeš... i dišeš... i takvi su to ljudi tamo, užasni ali daju ti da dišeš. Nisu cicije kada je vazduh u pitanju.
I licemerna sam bila, mnogo sam se grozila pišući o postomodernističkim i duhovite arhitekture pumpama, istina je da me je zabavljalo. Kao svaka nevolja, kao sranje - sve to zabavlja. Dok nema mrtvih.
Sad više ne mogu da mislim na politiku, ni da pokušavam da shvatim - jer nema šta da se shvati. Nije to ni neočekivano, a nije ni pravda. Nije iznenađenje, a nije ni fer. I sve mi se pomešalo, nek ide u tri lepe pizde materine, meni se ide na Sever.
Možda jer je to bilo poslednje mesto brze vožnje serpentinama, i možda jer sam sebično disala onaj vazduh osirmašenog uranijuma koji mi nije štetio - šta da radim, prijao mi je. Možda jer su svi ludi, pa sam se uklopila, ili jer je sve nepoznato pa se od mene nije očekivalo uklapanje. Možda jer sam bila gost godinu i nešto dana, a status gosta mi prija, ili jer je sve bilo privremeno -a privremeno, privremeno je jedina prava mera stvari u životu. Sve je privremeno. Možda jer mi privremenost godi, kao i smešna privremena izmeštenost, pojam kome se rugaju intelektualni, ne shvatajući koliko maše poentu. Na kraju, pokazalo se - sve je to bilo deset godina privremeno izmešteno od stvarnosti koja se zove uređeni svet. A gde je uređeni svet? Možda je jedina prava mera stvarnosti, one ljudske ma kako surova bila ta ljudskost i smetala mi, nervirala moju gradsku potrebu za distancom, možda je "privremeno izmešten" čovek, jedini stvaran, onakav kakav jeste u svojoj ljudskoj ćudi, koja je grozna. I lepa. I jebem li ga šta sve može da mi prođe kroz glavu dok gledam dnevnike i pričam telefonom s onima sa Severa, sve je budalaština. Istina je da mi se plače danima. I da mi se ide tamo, jer su ovo poslednji dani jedne privremene izmeštenosti (nakon koje će izmeštenost biti konačna, a to ne znači selidbu, niti smrt, to znači kraj, a kraj je stvar s kojom se ne slažem)
Možda je istina, kad jednom odeš - odeš zauvek. I tako sam ja otišla na Kosovo zauvek, jer se, mogu da se zakunem, nisam vratila ista. Tešilo me je ludo Kosovo kad mi je bilo svega dosta u Beogradu koji je dosadan. Znam, grozno je, van pameti je, ali ima nečeg živog tamo čega ovde nema. Ima nečeg otvorenog, nečeg što ne zamara. Nečeg, mada se libim da to kažem jer zvuči loše, magijskog što te tera da se vraćaš. Ko u onoj pesmi kojoj se rugaju, koja kaže - kud god da krenem, tebi se vraćam, ponovo.... I ponovo.
Na ludi Sever ne smem, to je jasno.
A onda svrati neko odande, u Beograd, i pozove me "Dođi da se odmoriš kod nas na par dana". To pre neki dan kaže. Smešno? Kao holidej u Kambodži - ironično. I jebeno istinito.
Odmorilo bi me patroliranje ludim Severom, barem ne bih slušala ove što se bave kampanjama. Jer ako nešto zamara - to je odustvo života u toliko " demagogije sustavno poredjane u artiljerijske salve, koliko pokradenih misli iza koji ne stoji ništa osim mržnje, sujete, vlasti..."
i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge
i kako je do neprepoznavanja doveđena suština prevare