AleXandar Lambros
Eto, desilo se i meni ... osvanuo je Brenin klip na mom FB zidu. „Rekla sam ti ja", komentariše drugarica koja godinama živi u Švedskoj. Misli da me nostalgija uzela pod svoje, brže nego što se tome iko nadao. „Jel ti dobro Alex?", stiže drugi komentar. Nikad ništa slično nije osvanulo na mom FB zidu. „Dobro mi je", odgovaram .... „malo sam popio pa eto" ....
Ne znam je li to nostalgija il nije. Sve i da jeste, što reče neko, mislim da je ona bolje rešenje.
Ne vraća mi se. Uopšte. Štaviše, od pomisli na postojebinu mi, dobijem kombinovani napad mučnine i anksioznosti. Ako, daleko bilo, nešto ne krene kako treba pa budem morao, opet daleko bilo, da se vratim. Tačno ću se izbost noževima. Kako vreme prolazi, učvršćujem se u uverenju da mi je otadžbina mesto nepodnošljivo za život.
O da, fale mi ljudi, bratanice posebno, i još po neko. Al više volim da se stabilizujem pa da jednom uštedim i pozovem ih ovde. Mesec dana mi je trebalo da se odviknem da otvaram frižider u potrazi za jogurtom. Svakim danom sve manje i sve ređe otvaram domaće vesti. Jeste, što manje znam to bolje. Užas. Jedina dobra vest za ova dva meseca je da će se „Zveri" kandidovati na sledećim izborima. Da sam tamo, glasao bih za njih. Navijam da pobede. Vreme je da ova beskonačna agonija prestane. Dotaknimo dno već jednom. Pa Jovo nanovo.
„Što si prestao da pišeš", šalju poruke. Pa, vreme je da se posvetim sopstvenoj sreći. Kao prvo. Kao drugo, šta da pišem? Besmisleno je. Iste šuplje priče već deset godina. Ista Đilasova i Palmina fašistička sranja. Koliko godina je potrebno da se neke stvari objasne? Arčibald Rajs je bio u pravu 100%. A stvari će kod nas da se promene nikad, odmah da vam kažem. Jer nema ko da ih pokrene. Sinod + mafija = tužna, jako tužna zemlja.
Srpski pederi su trenutno jedina društvena avangarda. A vi hoćete da ih bijete.
A i zabranjuju me. Prvo sam bio besan a onda sam se setio Mae West koja je svoju karijeru pripisivala cenzuri. Đilase, čisto da znaš, pročitalo me je više ljudi nego što bi me pročitalo da me se nisi uplašio. Al si jak, alal ti vera.
A i nekako, šta znam. Iz daljine mi Srbija izgleda ko bolesnik na umoru. Žao mi ju je. Gledam je kako se mrcelja u agoniji i žao mi je. Drugačije se to vidi sa strane. Tamo mogu neumorno i beskonačno da lajem. Odavde imam nadražaj da je uzmem u zaštitu. Da kažem koju u prilog.
Čitam kako se ova okolna kevtala ostrvljuju na nju. Ko hijene na lešinu. Joj, vi ćete nekom nešto da pričate. Aj ćutite i pokrijte se ušima. Ne znate ni kojim jezikom pričate, mora parlament o tome da vam se dogovori. Izem vam nasleđe.
A ovde, inače, nemaju blagog pojma o našim međuplemenskim mržnjama. Nešto vrlo maglovito i neodređeno. Rečeno im je da su Srbi bad guys. I da je bio neki rat.
Znaju za Mladića i Đokovića. Ja vas potpuno razumem. I meni je ono kolektivno histerisanje oko tenisa užasno išlo na nerve. Ali čisto da znate, teret celokupnog pozitivnog srpskog PR-a nosi taj momak na svojim leđima i reketu. Pa vi vidite gde ste.
Legla mi je ova moja nova usvojena domovina. Uh, i to baš prilično lako i brzo. I to uprkos tome što sam i ja bio jedan od onih ils ont toujours été putes. Neverovatno lepa zemlja. Ne kontam uopšte kako gastabajteri provedu 30 godina na zapadu i vrate se da sagrade besmislene kućurine s mikenskom lavljom kapijom. Ovde otporan na lepotu možeš da ostaneš samo ako si slep.
„Jel i kod njih kriza?", pitaju me. Pa, kažu da jeste. Nemam pojma. A ja bih voleo da i nama tamo jednom bude ovakva kriza.
I tako, sedimo uveče, društvo mešovito, Francuzi, Italijani i ja. Puštaju se šansone i kancone. Meni su lično uglavnom predosadne. Ali moji prijatelji Francuzi, kao i Italijani, podrazumevaju da se one prosto moraju dopadati čitavom svetu. Ja sam, ovo vam najiskrenije kažem, potpuno oduševljen ovom specifično francuskom arogancijom proizašlom iz viševekovnog kultur imperijalizma. Posle nekoliko čaša vina dolazi red i na mene da sednem za jutjub. Jebote, šta da im pustim?
Ta umetnost iz naroda nikada nije pronašla put do mog srca. Provukle su mi se kroz uši na svadbama i rođendanima sve te Silvane, Hanke, Brene i Cece ... ali ja ne znam reči ni jedne pesme, ne znam čak ni kako se zovu. Ok ... kucam Silvana ... „Noćas mi srce pati" kao opening ....
I tako je krenulo .... i sad znam reči „Ječam žnjela" ... u Francuskoj ih naučio a kosovskog sam porekla. I kroz vrata balkona u unutrašnje dvorište odjekivala je Brena i „Oči su mi more jadransko ...."
I ujuru uz prvi od tri espresa koliko mi je potrebno da nadomestim jednu tursku, treznim se uz FB ... listam šta ljudi kače ....
„Možeš se izjasniti kao Vojvođanin/Vojvođanka u rubrici za nacionalnost na sledećem popisu", agituje jedna i kači link.
Bogte, koji je nama kurac?
„20 godina nezavisnosti moje domovine", stavlja status jedno ubavo momče Makedonče, jedva koju godinu stariji od svoje domovine. 16 lajkova. Ostavljam komentar - „I like the name of your country". Komentar obrisan.
Kod jednog se svađaju oko toga kojim jezikom se priča u CG. Pokušavam da zamislim sličnu raspravu na zidu nekog Francuza.
Neko istraživanje opet dokazalo da su Hrvati stariji od kosmosa.
U Novom Pazaru gradske vlasti organizuju obrezivanje 120 dečaka a gosti iz Istambula za svakog obrezanog dečkića obezbedili novi bicikl.
E, mizerije. E, baruštine i jada.
A u Bugarskoj Lepoj Breni 1990-te 100.000 ljudi pevalo „Ja sam Jugoslovenka" .... ko bi vas naterao da pevate „Ja sam Bugarka"?
Nisam uspešan ko Brena u Sofiji, al činim kolko mogu ovde u Nici .... dvoje Francuza naučilo da zapevuši Brenu i Jelenu Tomašević .... Htedoh da se pohvalim da sam uspešan kolko i Jeremić, al nemam srca ovaj put.
Za mene i dalje Madonna ... ok, s francuskom notom, u obradi Gotan Project-a ... prava pesma za mene i moju otadžbinu.
Srbijo, I only love you more miles away.
You hear it in my voice, miles away.