Da je muškarac grozno biće, a seks noćna mora (posebno ako se radi o seksu koji ima neke veze s brakom) - jasno je kao dan. Krivica je "Istorijski gledano, nasilje nad ženama povezano je sa iskonskom podelom na ženu kao slabiju i muškarca kao jačeg. Tu se javlja linija nejednakosti između muškog i ženskog pola" , kao što se lepo u rečenici pojašnjava, iskonskog karaktera. Pradavna kao prvi greh i naše maglovito sećanje na taj arhineprijateljski i arhiuzurpatorski muški gen ne može da, osim na jungovski kolektvno nesvesnom, dosegne do te preistorijske nepravde. Muškarci i žene nisu isti - otkrićemo mnogo vekova kasnije i zaključiti da to jednostavno nije fer. Biologija je fuj - skoro kao ono kada ležiš pored uzurpatora u krevetu, gledaš ga kako se krupniji od tebe bahati i zauzima više mesta, uspava te blizina njegovog tela, uhvatiš sebe u primitivnom uživanju što to čudovište ima malje, odeš kod psihologa da pitaš je li sve u redu s tobom što ti se baš sviđa to što je viši, jači, a ti ga voliš umesto da ga odmah prijaviš policiji kao potencijalnu opasnost i spavaš s pištoljem pod jastukom, za svaki slučaj. "Nejednakost između muškog i ženskog pola" koja atavistički i mimo zdravog razuma privlači umesto da odbija - problem je zaostalosti društva, i da je razuma i napretka - ta bi nejednakost bila ukinuta a "linija" precrtana kao kredon nacrtan krug oko kojeg se okreće sva ova nesrećna ljudska rasa. Žene bi tako prestale da džabe cepaju materice, svet ionako nije bajno mesto a i ljudi je previše. "Tesno je brodovlje, tesan ležaj naš" napisao je 1957 Saint John Perse u jednoj knjizi i dobio Nobela. I tamo čitava jedna oda "nejednakosti" gde ona i on ("on i ona, para dva" - što bi rekla Tamara Obrovac) ističu koliko je to jedna skladna različitost, gde sklad samo potvrđuje loše namere majke prirode ili već nekog Stvoritelja.
Od duga vremena pišem ovu stvar, srećno preseljena devetstvopedesethiljaditi put, dok gledam dorćolske krovove i mnogo neba s mog "tavana", i lišena sam potrebe da oponiram tekstu o tome kako je bračni krevet pakao, a muškarac u tom krevetu potencijalni silovatelj. Jeste potencijalni silovatelj. Kao što je svaki živi ljudski stvor potencijalni ubica. I kao što se najteža silovanja koja često i nisu fizička ali su vrlo doslovna, dešavaju van bračne ili bilo koje druge postolje, nego su mentalna, grozna, ne možeš ni da ih prijaviš policiji jer ne znaš ni da ih imenuješ. Moj jedini prigovor na priču čiji naslov obećava sado-mazo horor s primesama socijalne drame je - mnogo je ružna. I mnogo jednolinijska. I zapravo, slažem se, postoji mnogo razloga za pisanje o ružnom (pisala nešto i ja, mada ne samo o ružnom), nego me je cela priča, nađavola, podstakla na neželjenu misao o tome kako je život lep i kad je težak, a "nejednakost" uzrokovana različitošću polova estetski sasvim prijatna, a krevet u kom leži taj različiti i nejednaki uzurpator često udoban, kao što su ramena "jačeg pola" sasvim po meri za nasloniti glavu i odmoriti se. Da ne govorim o tome kako može da nosi teške stvari i još ako ima dovoljno široka leđa da možeš da se skloniš iza njih kad je frka - ja sam sasvim saglasna s majkom prirodom i njenim viđenjem kako ti nejednaki polovi treba da budu napravljeni.