Vest koja se u poslednje vreme nekako očekivala, kao logična, ili senzacija za medije? Uhapšen je poslednji haški optuženik, Goran Hadžić. Na Fruškoj Gori. Dakle, sve vreme je bio tu negde, kraj nas, samo nam nije bio vidljiv.
Od magacionera, do predsednika tzv. Republike Srpske krajine. Od radnika i člana komunističke partije, do nacionaliste, saradnika policijskih struktura ... Kažu da je u ono tragično vreme veoma dobro zaradio trgujući drvenim građom. Preselio se u Srbiju, u Novi Sad. Njegova porodica danas poseduje pozamašnu imovinu. – Otprilike tako izveštavaju mediji.
O svojevremenom nestanku Gorana Hadžića pisao sam jedan blog. Pre oko dve godine. Ponoviću samo fotografiju sa tog bloga, više zbog zanimacije, i, naravno, zbog veze sa naslovom ovog posta i njene blage metaforike.
Goran Hadžić je optužen pred Haškim tribunalom po više tačaka individualne krivične odgovornosti: zločini protiv čovečnosti, uništavanje imovine itd. Naravno, ta individualna odgovornost u onom moralnom smislu uvek je pripisivana i srpskoj državi, ili narodu, u celini. Nekad indirektno, nekad i direktno, kao dokaz da je srpskoj strani s razlogom dodeljen epitet zločinačke. Mera naše kolektivne veze sa tom teškom optužbom zavisi opet od nas, od naše istinske volje da se jasno odreknemo svega što nas sa takvom optužbom povezuje. A povezivalo nas je, između ostalog, i ono za šta je optužen Goran Hadžić. Što bude manje pobune i negovodanja zbog njegovog hapšenja, a više iznošenja jasnog stava da ni u kom smislu ne podržavanmo ono što je dotični eventuelno počinio – to ćemo imati veće pravo da kažemo: ne, mi nismo tako loši, kakvima neki žele da nas prikažu, nego zaslužujemo jednu sasvim suprotnu, lepšu sliku.
Još nešto. Zanimljivo je da se ovo hapšenje poklapa sa slomom aktuelne etape pregovora između srpske i kosovske strane. Nastavak je najavljen za septembar. To bi moglo da bude veliko trošenje vremena u smislu prikupljanja diplomatskih poena pred eventualno sticanje kandidature za članstvo u EU. Da će ova runda pregovora propasti bilo je, već neko vreme, izvesno. Hapšenje Gorana Hadžića se dešava taman u času kad može i te kako, pred međunarodnom javnošću, da nadomesti pomenutu „štetu“. Dakle, da li je to što se hapšenje Hadžića odigralo baš sada slučajnost ili ne?!
Ako nije slučajnost, proizvođač one „nevidljive“ kreme poseduje skoro genijalnu anticipaciju i izuzetnu farmako-veštinu.
Kako god bilo, nevezano za sam tajming, Hadžićevo hapšenje sa Srbije konačno skida breme one stalne optužbe da štiti ljude koji su optuženi za najteže zločine. Važno je to zbog slike o sebi koju šaljemo „napolje“, ali – mnogo je važnije zbog promene naše slike pred nama samima. Dakle, pre svega, zbog naše sopstvene savesti.