Sve je počelo jednim telefonskim razgovorom. Posle razmenjenih informacija, razloga za poziv, počeo sam, po običaju da gušim.
Sagovornik, inače urednik/izdavač , odlučio je da me prekine. „Piši, nemoj da mi prepričavaš". I umesto knjige kojoj korekcije nisam uradio od oktobra, novembra pisao sam stihove. I ti stihovi su objavljeni kao elektronska kniga „neobične" poezije (ocena pomenutog urednika) u okviru Bele biblioteke Balkanskog književnog glasnika.
Pitao sam ga da li zna gde u blizini ima servis bicikala ili makar garaža automehaničara. Rekao mi je da moram da se vratim u grad, da tamo pitam.
- A možeš i mene pustiti da pogledam – dodao je.
Zatim mi je rekao da je rođen na Vidovdan, tu na mostu, negde na pola mosta.
Tanani i ružan most ispred nas spajao je drinske obale. Kazao je kako je kombi pun dobrovoljaca, koji su odlazili na prvi vikend odmora s tek otvorenog zvorničkog ratišta, povezao njegovu majku u Loznicu u porodilište. Majka nije izdržala do bolnice, po priči koju je čuo, nego se porodila pred svima njima dok su prelazili most. Nevešto je ponovio da se to dogodilo na Vidovdan i tek kada je video na mom licu da shvatam zašto je to bitno čučnuo je pored mog bicikla. Trebalo je tri puta da mi ponovi da se setim da mu je prošle nedelje bio rođendan.
- Pogledaj slobodno – rekao sam, misleći kako ne mogu imati nikakve štete od njega, pa još je dete, šta on zna – mislim da je nešto na osovini pogona, šraf koji drži pedalu se odmotava kako je okrećem, uskoro bi spala da nisam stao – završio sam, računajući da će ga to u potpunosti obeshrabriti u njegovoj nameri da mi popravi bicikl.
prejebi me
Oni koji vuku konce, umrsili su. On bi rekao usrali su. Jedan od poslednjih izazova generacije, nisu savladali. Bolje da su verovali u horoskop, ređanje planeta i čuda. Da, čudo je bilo neophodno, ali tog konja je angažovao Mel Bruks. Ima ludih ali ima i luđih. Ima provokatora ali ima i nasilnika. Ima patriota ali ima i nacionalista. Jedni reže a drugi ujedaju. Kao da se takmiče ko će koga da prejebe u zlu. Istrebljenje kao uzrok. Bolje da su izvlačili slamke, pa kome zapadne manja…
voleo bih da sam zemlja
Voleo bih da sam zemlja, ne država, ne domovina, zemlja.
Ili drvo ili voda.
Računovođe/knjigovođe, prodavci, novinari, neki majstori, polako završavaju posao za ovu godinu*. Majke i očevi pokušavaju u tajnosti da uviju poklone koje će deca posle ponoći (ili posle buđenja) naći pod jelkom. Prase se peče, sarma je zamotana i skuvana, krastavčići za salatu će biti seckani kasnije. Nova godina je tu. Kalendar je surov.
Nisam sigurna koliko ce jos nas Autor da gostuje ovde, ali za one koji prate, evo prvog dela jos jedne glave:
HODATI POD VILINSKIM ZVEZDAMA
Išli su satima, probijajući se kroz šipražije i drugo nisko rastinje. Kada im je već ponestalo snage, vilenjak ih povede u duboku, mračnu bukovu šumu, gde nije bilo mnogo prizemnog bilja. Mučno lomatanje ponovo se pretvori u prijatnu šetnju. Nastavili su da pričaju i da se smeju. U smiraj dana, tiha šuma je odzvanjala od njihovih veselih glasova. Činilo se da se sve drugo utišalo, ptice su prestale da pevaju, insekti da zuje, mali glodari da šuškaju. Čak se ni njihov neoprezni korak nije čuo od tepiha opalog lišća. Kju se najednom isključi iz razgovora. Devojke to i ne primetiše, ali on iskorači ispred, podigavši ruku da se utišaju. One stadoše, i ućutaše, iznenađeno gledajući vilenjaka koji se ukočio.
Ajde da zavrsimo i ovu glavu.
Kao sto ste mozda primetili - nas Anonimni Autor konacno se oglasio, pa sad mozete s njim da caskate do mile volje...
Sretna nova godina svima!
- Dobro, vratimo se na vilinski svet - vilenjak je želeo da se što pre isčupa iz lavirinta ljudskih verovanja. Energično je nastavio:
- Kako sam već rekao, na Evelonu su živele razne razumne rase. Najpoznatiji od svih, sem nas, naravno, jesu Rotbuni, koji nastanjuju oblasti polova i hrane se mesom morskih sisara, koje veoma vešto love. Posle dugog perioda rotbunskih ratova, koji su opisanani u „Gvozdenoj Knjizi" mi smo sklopili trajan mir sa njima i oni su redovno služili kao tragači pri našoj vojsci. Neki su čak došli sa nama, na ovaj svet. Ljudi ih se uvek plaše i brkaju ih sa bersercima, što je potpumo ludo, jer su oni prilično krotka stvorenja koja potpuno kontrolišu sopstvene postupke „samozakonikom". Neki ljudi su bili toliko opčinjeni njihovom pojavom da su svoje ratnike oblačili u medveđe kože da bi ličili na njih. Naravno, oni su doprineli njihovom lošem glasu na ovom svetu.
Milozvučne reči su ordenje kojim islužena vojska gubitnika samu sebe nagrađuje, dok još ne želi da zna za ishod svoga vojevanja.
Vojskovođe i redovi, kraljevi i podanici, oni prerano izbrisani iz knjige živih i oni tek upisani – svi bi da barem jednom osete slast tog znamenja koje prija, ali i navodi na stranputicu.
Za cenu se ne pita. Dok iz dana u dan ritualno prinose po jedan deo sebe na žrtvenik, veruju kako čine pravu stvar. Blještavilo tog znamenja ume da zavede, nahrani i opije čula nebrojenim vazdušastim oblicima.