Da li su apostoli bili njegovi sledbenici zbog ideje zasnovane na pomoći siromašnima ili su znali da je on božansko biće?
Da li je Marija Magdalena zasluživala Isusovu ljubav i da li je on trebao da udje u vezu sa njim?
Da li je Isusova smrt bila nameštaljka ne bi li se masa ubedila da Bog postoji i da u njega treba verovati?
Da li je Juda žrtvovan, izabran da na sebe primi svu krivicu ne bi li Isus postao legendarna i slavljena ličnost?
Da li je Pontije Pilat baš hteo da ubije Isusa ili ga je splet okolnosti naveo da to uradi?
Priča o Ianu Andersonu je priča o jednoj o najstarijih aktivnih rok grupa. Ili, drugačije rečeno, priča o Džetro Talu (Jethro Tull) je priča o Ianu Andersonu, frontmenu (kako se to danas moderno kaže), pevaču, autoru skoro svih pesama grupe i jednom od najdugotrajnijih magova roka.
Da pokušam da je ukratko ispričam, iz ugla nekoga kome je Džetro Tal bio jedna od muzičkih grupa koja je obeležila odrastanje i mladost, nekoga ko je njihovu muziku razumeo instiktom, ne može da objasni najbolje zašto i neće se ljutiti ako imate sasvim oprečno mišljenje.
Za one mladje, bila je to kultna radio emisija koji je vodio Dača Kocijan. Nedeljom uveče, emisija je bila zv(n)ana i kao "Poruke lične prirode". Bila je to prilika da svako ko poželi ostavi poruku u kojoj bi ponudio upoznavanje, druženje, kratku ili dugoročnu vezu. Moj prijatelj Zuki upoznao je tako svoju kasniju suprugu.
***
Zamislite oko stola društvo: Lidijaz, Mikimedic, Spiridon, Čovek u belom, Mozaik, Corto Maltese, Ana Barfield, Buzzgrowl i MilutinM? Kako izgleda; moguće? E, pa, sinoć se ovo društvance koje se znalo samo po nadimcima sa ovog bloga okupilo u Ženevi, u kafiću Žirafa koje je "naše mesto" u ovom gradu. Bio je to prvi sastanak romandskog odeljenja Bloga b92 - može se reći Ž92!
Još jednom moj gost: Edi-va
Me
U koži svojoj mi je zima. Drhtim iz dana u dan Sve više, jer nemam čime da se pokrijem, da nadomestim toplinu koju sam proterala jer je lažna bila. Kako da pronadjem plamen koji sama izgasih, a da ne bude veštački, onaj što se podstakne pomoćnim sredstvima za lakšu, efikasniju i bržu zapaljivost?
Znate onu prvu misao s budjenjem, koju Odbacite u istoj milisekundi, jer ne želite da vam ona započne dan? Ta misao je nestala, i to je dobro, ali zašto mi je onda toliko zima? Htedoh da je se rešim, a sad mi treba zamena za istu, jer me je ta misao o pogrešivosti jedne životne odluke terala da tražim rešenje ... Ušta se zavrzoh, da mi je znati?
Evo prsti mi trnu, iako su u pokretu …
Imam za razmenu sličice Životinjskog carstva sa brojevima: 5,29,30,31,85,132,161,171,176, 177,187,210 i 217
Da se nadjemo danas popodne ispred škole da tapkamo? Imam neke nove sličice.
U detinjstvu, kao i svi drugi, sakupljao sam razne sličice. Grdna majka od svoje male plate izdvajala je redovno po malo više od samog džeparca za poneku čokoladicu sa sličicama. A i od džeparca smo brat i ja odvajali samo da kupimo što više. Bila je to prava opsesija. Medjutim, kad sam shvatio kako se sličice sakupljaju u Švajcarskoj, shvatio sam da smo za nih mala deca, u pravom smislu tog izraza.
No, da se vratim prvo na moja sećanja na sličice.
Krenem danas na put. U Ženevi je sve organizovano, te sa par klikova dobijete najbolji način korišćenja integralnog javnog prevoza (tramvaji, autobusi, vozovi, brodovi). Tako isplaniram da stignem par minuta ranije na stanicu, kupim kartu, udjem u tramvaj koji me odvede do voza i dalje do aerodroma.
Na stanici dva automata za karte. U trenutku kada prilazim, vidim tramvaj na prethodnoj stanici. Dovoljno vremena da kupim kartu. Medjutim, neposredno predamnom automatima prilaze jedan stari čikica i jedna gospodja u svojim kasnim pedesetim. OK, sačekaću da to obave, imam dovoljno vremena. Čikica se trese, jednom nogom na kori od banane (za drugu da ne govorim) - dakle stanem iza tete.
Košarka, i njena lokalna varijanta basket, obeležili su moju mladost. U to vreme naša košarka počela je da dominira svetom i nije bilo nas klinaca koji nismo svaki dan ubacivali loptu u obruč i sa uzbudjenjem pratili naše klubove i reprezentaciju. Bilo je to jedno neverovatno vreme zanosa i ponosa.
Kao i sve, i košarka se promenila. Danas je prilino drugačija nego nekada. Prirodno: to je način da se bude moderan i u "dosluhu sa vremenom". Ipak, ima par stvari koje mi baš nisu po volji. Onako, iz ugla nekoga ko je nekada uživao u ovom sportu a sada ga prati sa distance.