Ovaj put o onoj odluci koju pomenuh u prošlom postu
Što kaže naš narod "dok nekom ne smrkne, drugom ne svane", ako SRS i DSS ne budu imali dovoljno glasova da formiraju vladu, imaće neko drugi. Recimo može da se desi da ZEvS ima 126 poslanika, recimo građani potpuno otkinu na Esespe i svih 66% proevropskih glasača glasa za ZEvS. Ili može da se desi da Ledepe dobije 9% (evo, promenio sam), pa da ZEvS nema doboljno da vladu formira sam ili sa manjinama, pa se formira vlada ZEvS-manjine-Ledepe. I to je OK. Ali razmotrimo sledeći scenario - DSS i SRS nemaju 126 poslanika, a s druge strane proevropske snage (ZEvS i Ledepe) takođe nemaju 126 poslanika. Dakle scenario u kome su socijalisti jezičak na vagi.
Sledi tekst koji su za blog napisali Zoran Janjić, autor knjige Tišina u Aberdarevoj i Miroslav Bojčić,prijatelj pordica nastradalih radnika RTS
Igrajući
Piše: Boban Stojanović
Braćo Srbi i sestre Srbkinje,
Na dan današnji, kada nam se jaja crvene, što od farbe, što od muke, svedoci smo nesloge među nama samima. Na današnji dan, kada je Hristos Vaskrsao, ali i na dan kada su se rodili Draža Mihajlović,Martin Grej i naravno – Anuk Eme; na dan današnji kada u večnost sem Hrista ode i Karlos Kastaneda, a i na dan kada je Aparthejd legalizovao urbani aparthejd – mi se braćo svađamo.
Svađamo se, braćo, oko toga da li je naša sveta Crkva zločinačka ili ne; da li širi mržnju ili ne; da li je samo od vojske ili i od oružja data?
Nema nam u tim trenucima na pameti budu reči Željka Ražnatovića Arkana iz oktobra Gospodnjeg leta 1991. : „Nama je vrhovni komandant patrijarh Pavle!“ .
Neka nas ove reči vode!
Danas je na Atosu prikazan novi Pravoslavomobil 1.389 S3 Ortodoxia, koji je napravljen uz blagoslov mitropolita crnogorsko-primorskog, mjestobljustitelja trona patrijarha srpskih, Amfilohija Radovića. Naša ekipa je bila tamo i evo prvih utisaka.
Ovaj automobil je odgovor na potrebu vernika da svojim automobilima udahnu duh pravoslavlja. Umesto da sami ukrašavaju svoje automobile badnjacima, ikonama, freskama, brojanicama, mehaničari sa Atosa su došli na ideju naprave automobil koji bi odgovorio na sve ove potrebe pravoslavnih vernika.
Trošiti reči na opisivanje ove limuzine je uzaludan posao. Sama pojava govori za sebe. Pravoslavomobil 1.389 S3 Ortodoxia izgleda moćno i dinamično, čak i kad stoji. Međutim, pravi je greh da ovakav automobil stoji. Njegovo prirodno okruženje je put, otvoren put, gde nema ograničenja brzine.
Kao što dobro znate, put do muškog ku***, mislim srca, vodi preko stomaka. Zato ja jadan po ceo dan gledam one emisije o kuvanju, čitam samo kuvare, smaram Jelicu Greganović da razmenjujemo recepte, ali sve je to džabe kada sam totalni antitalenat za kuvanje. A znate šta narod kaže, kome se u rukama testo ne diže, njemu neće ni...
Jedno veče seo ja tako da se malo odmorim. Pustim televiziju, a ono emisija o kuvanju. Na prvi pogled izgleda jednostavno, mogao bih i ja to da napravim. Počeo da tražim po sobi neko blokče da zapišem recept, ali kao za inat nijedno ne mogu da nađem. I šta Srbin radi kad mu nešto u kući fali? Tako je, ide u komšiluk da uzajmi i nikad ne vrati. Padne tako meni na pamet, komšinica Nataša Kandić sigurno ima neko blokče na zajam.
Ovih dana mnogi su oduševljeni akcijom Beogradske filharmonije u beogradskoj Silikonskoj dolini. Spustila se arogantna grupa umetnika do Strahinjića Bana i izvređali prisutne goste. Odakle ta malograđanska potreba kod "vrhunskih" umetnika da odu među "seljake" i da im na nos nabiju kako su oni kao "vrhunski" umetnici mnogo bolji ljudi od njih silikonskih "seljaka"?
Dok su im se zahvaljivali što ne dolaze, "vrhunski" umetnici u skupim frakovima i sa još skupljim instrumentima su zaboravili na jednu činjenicu. Ti seljaci svojim porezom finansiraju njihovu neprofitnu umetnost. To što oni cigulišu, šetaju dupeta po svetu i svirkaju i misle da su mnogo bitni, plaćaju ti isti seljaci kojih se gade!
nesumnjivo je da je najavljena parada ponosa manifestacija "povisenog rizika". u tom kontekstu mogu da razumem pravac djilasovog razmisljanja o posledicama eventualne (ocekivane?) rusilacke reakcije na paradu. placen je da vodi racuna o ovom gradu i ok je sto razmislja o "najgorem mogucem scenariju". ali zakljucak koji on izvlaci je apsolutno pogresan. zakljucak da je najbolji nacin da se rusenje izbegne otkazivanje cele manifestacije. i vuk sit i ovce na broju!
wrong!
Douglas Adams je - pripovedač, narator, story teller, "meddah", pisac čije su ispisane maštarije prešle sve moguće granice, srušile sve moguće barijere i napravile vulkan beskrajne zabave prečnika kratera 42, vulkan koji je "početak i kraj svega" i koji je polazno mesto za sve lutalice koje, stopirajući unaokolo, lagano putuju ka kafani na kraju sveta.
Kad neki pripovedač toliko i tako pusti imaginaciji na volju, kad neki story teller toliko i tako razume moć fikcije, kad neko uspe da se, sasvim očigledno, beskrajno zabavlja dok se igra sopstvenim fikcijama i jezikom i slovima (pa rečima), ondaK je taj neko vredan i čitanja i prepričavanja.
Dobri duh "Monty Python" - a (čiji je scenarista Douglas Adams bio) neprekidno se "muva" kroz sve redove njegovih priča, kikoćući se, ludirajući se, mameći nam osmehe i izvodeći "mađije" zbog kojih (s zadovoljstvom) sve njegove priče možemo čitati opet i opet i opet...
Dobio sam divan poklon. Knjigu. ANNIE LEIBOVITZ, The Photographer’s Life, 1990 – 2005.
Neprekidan tok fotografija slikanih širom sveta na najneverovatnijim mestima i njačudnijim prilikama na prelazu vekova. Fotografije su nanizane onako kako su se nizali događaji i proticalo vreme. Svaka jedinstvena, a sve zajedno pripovedaju život umetnice. I druge živote. Uverljivo, setno, potresno, očaravajuće.
Scene iz života, porodične fotografije,
Jelena Krajšić je bila najskromnija žena koju sam ikada upoznala. Jedna od onih žena koja uvek nosi sve crno: maramu, suknju, podsuknju, kecelju, blejzer, džemper, čarape... Preko svega toga kožuh, a na nogama muške, crne, gumene cipele, sa flekama od kreča i blatom iz bašte. Jedna od onih žena čije su obaveze celog života bile da kopa i da kuva, a jedino zadovoljstvo da se moli.
Jelena je uvek ćutala. I radila. Hranila stoku, kopala, sejala, brala, kuvala, spremala, odgajala... I ćutala.
Nikada nije pila kafu sa drugaricama. Nikada nije nigde išla. Nikada nije psovala. Ni vikala. Nikoga nije uznemiravala. Ništa nije pitala ni tražila.
Kada se sa 18 godina udala postala je majka suprugovoj mlađoj braći i sestrama koji su je, što je bila jedna od njenih retkih velikih i pravih radosti u životu, uvek obožavali i poštovali.
Savet za kulturu grada Novog Sada predložio je promenu imena gimnazije "Jovan Jovanović Zmaj" u "Srpska pravoslavna velika gimnazija", pročitala sam na blogu Nebojše Milenkovića u komentaru bivše učenice ove gimnazije Gordane Čomić. I ja sam bivša učenica ove gimnazije, ali to sada nije uopšte bitno.
Osim toga, prenose mediji, predloženo je da se umesto fontane u školskom dvorištu postavi spomen-česma na kojoj bi bila dva mozaika "Hristos kao pastir" i "Sveti Sava blagosilja Srpčad".
Vreme prošlo i vreme sadašnje,
Oba su sadržana u vremenu budućem – T.S. Eliot
Od kada postoje, ljudi su razmišljali o prirodi vremena i njegovom načinu proticanja. To je pitanje koje se nekako prirodno nameće: postojimo u svetu u kome nam je na korišćenje dat praktično neograničeno veliki prostor - ceo taj kosmos koji nas okružuje - ali samo ograničen interval vremena da u njemu boravimo. Naše uobičajeno
Informisano gradjanstvo je kamen temeljac demokratije - T. Jefferson
Većim delom XX veka klasična ekonomija je, barem u teoriji, tretirala potrošača kao racionalnog i informisanog učesnika u ekonomskom procesu, koji donosi optimalne odluke, blagovremeno, i u svakom trenutku. Takav homo economicus, ili Econ, je informisan i inteligentan koliko i najbolji ekonomski stručnjak sveta. On je razložan i ima delimičnu moć ekonomskog predvidjanja,
Man is not alone in the universe, any more than the individual is alone in the group, or any one society alone among other societies. (Claude Levi-Strauss)
"Putnici i putovanja su dve stvari koje prezirem - a ipak, evo mene spremnog da vam pričam o svojoj ekspediciji". Ovim rečima Claude Levi-Strauss počinje svoju knjigu ‘'Tužni Tropi''