A onda je vest iz tog istog Grebenca, o tragičnoj smrti dečaka koji je imao samo 14. godina, sve pokvarila. Dečak koji ga je našao kaže "Bio je dobar dečko, ali roditelji nisu nešto brinuli o njemu". Nije rekao ovi što su to uradili su zli, grozni nego nešto toliko zrelo, toliko iskreno da sam se sva naježila od izgovorenih reči. Otac je primetio tek ujutru da mu sin nije spavao kod kuće. Bože dragi. Imam ih dvoje i nikada mi palo na pamet nije da krenem na počinak dok njih ne vidim kako uranjaju u san.
A u Grebencu, tom malom raju na zemlji, omladina tuguje, ljuta je, besna. Iz tih mladih duša ovih dana izlazi neka isprovocirana želja za osvetom. Na najsuroviji način su saznali da su monstrumi svuda oko nas. Pa i u njihovom malom raju na zemlji. Da li će moći oprostiti, zaboraviti? Ovoga trenutka se čini ne.
A mi roditelji? Da li ćemo nemo posmatrati svoju decu kako odrastaju u nekom svom, nama nepoznatom, svetu? Da li ćemo poučeni tuđim tragedijama naučiti da slušamo svoju decu, da im usadimo veru u sebe i svoju porodicu? Da li ćemo uspeti da dopremo do najtananijih želja i htenja svoje dece na način koji će im garantovati da sa nama mogu podeliti svaki problem, svaku nedaću, svaku tugu, svaku sreću. Podeliti je sa nama, svojim roditeljima i znati da će nas imati uvek u svakom trenutku. I u tuzi i u nedaći, podjednako kako u radosti i sreći.
Da li ćemo imati snage da se u ovim teškim životnim okolnostima bavimo svojom decom i na vreme prepoznamo i najmanji trag lošeg u njima? Da li ćemo imati snage da ih naučimo pravim vrednostima? Da li ćemo smoći snage da im usadimo onu NE ČINI DRUGIMA ŠTO NE BI ŽELEO TEBI DA UČINE.
Pišem ovaj tekst isprovocirana rečenicom malenog dečaka koji je zatekao stravičan prizor, koji se na najsuroviji način suočio sa zlom, nepravdom, divljaštvom.... isprovocirana njegovom rečenicom....
Svako od nas bi trebalo da stavi prst na čelo, dobro da se zamisli i čvrsto odluči da ustaje i odlazi na počinak sa mislima o svojoj deci. Kada ste poslednji put razgovarali sa svojom decom, onako iskreno, dugo... kada ste ih pitali šta osećaju, šta žele... da li ih nešto muči, da li imaju razmirica sa nekime u školi, na igralištu.....kada ste se poslednji put zapitali da li kupujete ljubav svoje dece svakojakim materijalnim vrednostima, a oni naš mir svakojakim naizgled bezazlenim sitnim lažima.... Zar iskrena neizmerljiva ljubav poznaje ucenu bilo koje vrste? A ima li iskrenije, čistije ljubavi do one koju osećamo prema svojoj deci?
Malenog Luku neka anđeli čuvaju, oni će brinuti o njemu, a nesrećnicima što učiniše zlo ....