Krajem aprila u Vašingtonu je održano prolećno zasedanje Svetske banke i MMF-a, gde se, pored podsticanja već započetog oporavka globalne ekonomije i stabilizacije međunarodnog finansijskog sistema, razmatrala i preraspodela glasačke moći u korist zemalja u razvoju. Istovremeno je bio i sastanak G20: grupe koju čine 19+1 (EU) najvećih ekonomija sveta, koja je bavila pretećim rastom javnih dugova, rebalansiranjem svetske ekonomije i koja je (za sada, bezuspešno) tražila način za oporezivanje finansijskog sektora na globalnom nivou (u korist fondova namenjenih zaštiti od budućih kriza). Nešto pre toga, četiri mnogoljudne zemlje u razvoju sa visokim privrednim rastom (Brazil, Rusija, Indija, Kina - BRIK) održale su drugi zvanični sastanak u Braziliji.
Cilj BRIK-a i većine zemalja G20 je novi globalni poredak, manje ameriko-centričan, sa regulisanijim finansijskim sektorom, manjim korišćenjem dolara i većom ulogom za zemlje u razvoju (naravno, na uštrb trijade SAD-EU-Japan). Indikativno je da je skorašnja izjava šefa Svetske banke, Roberta Zelika, ranije visokog funkcionera Vlade SAD, bila na njihovom fonu. On je u svom, možda istorijskom govoru, pozvao svetske centre moći, da i pored različitih geopolitičkih interesa rade na jačanju multilateralizma (koji se, za sada, najuspešnijim pokazao kod svetske trgovine), čiji je značaj upravo pokazala globalna ekonomska kriza. Zelik vidi, zahvaljujući snažnom usponu mnogih zemalja u razvoju, stvaranje novog globalnog sistema gde su Sever i Jug, Istok i Zapad, sada tačke na kompasu, a ne odrednice ekonomske sudbine.
Da li vidimo obrise novog, sve više multipolarnog, globalnog finansijskog (u neku ruku i geopolitičkog) poretka?
Preraspodela ekonomske moći, koju je globalna kriza samo ubrzala, je uzela i političku formu kako G20, i u manjoj meri BRIK, delimično preuzimaju ulogu G7, kao foruma za globalno kreiranje politike. Politička, socijalna, ekonomska, kulturološka i religiozna različitost zemalja G20 i BRIK je paradigma današnjeg sveta, za razliku od relativne homogenosti zapada, oličenog kroz G7. Ohrabrujuće je da brzo rastuće zemlje u razvoju, budući da intenzivno koriste prednosti globalizacije, imaju snažan interes u obezbeđivanju uslova da tranzicija ka multi-polarnom sistemu ne bude praćena finansijskom nestabilnošću ili otežavanjem međunarodne trgovine, međunarodnih tokova kapitala i investicija.
Ekonomski odnosi Kine i SAD, koji se ponekad poistovećuju sa relacijom sijamskih blizanaca, biće pred velikim izazovima, ali će još dugo položaj SAD biti povoljniji. Naime, eventualna političko-ekonomska blokada Kine (npr. zbog navodne valutne manipulacije) proizvela bi toj zemlji dramatične posledice, dok bi negativni efekti za SAD, u vidu rasta kamatnih stopa i slabljenja dolara, bili blaži.
Ono što se čini najrealnijim je opstanak liderstva SAD, ali i sve više multipolaran svet. Uloga Kine, koja ima vremenski najdužu ekspanziju privrede zabeleženu u istoriji i koja će za deceniju i po sustići američki BDP, biće sve značajnija. EU će zadržati značajan nivo uticaja, zahvaljujući i alijansi sa SAD, dok će se uloga velikih brzo-rastućih ekonomija poput indijske, brazilske, ruske, blago povećavati. Jedan od najvećih istoričara današnjice, Pol Kenedi, u svom epohalnom delu: ‘'Uspon i pad velikih sila'' upravo pokazuje da je ekonomska snaga ključni činilac moći imperija kroz istoriju.
SAD još uvek imaju vojnu i ekonomsku snagu i dinamičnost da nastave da dominantno oblikuju svet, ali samo ako prevladaju političku disfunkcionalnost i reorijentišu svoju politiku u skladu sa svetom definisanim rastom drugih sila. Unipolarnost se lagano obrušava i možda bi diversifikovana upravljačka struktura EU mogla biti model za nove međunarodne odnose. Na međunarodnoj pozornici glas zemalja male i srednje veličine, kakva je Srbija, najbolje se može čuti kroz integrativne forme kakva je EU i, u manoj meri, OUN.