- šta sve vidiš kad šetaš po Srbiji -
"Pešačenje" kroz Srbiju je vrlo korisno, ne samo zdravlja radi, već ako hoćete bilo šta da saznate o njoj, bez obzira da li u Srbiji živite, da li je posećujete ili ste u njoj nekada živeli.Lekovito je za prirodne sklonosti ljudi da na razne tvrdnje odgovaraju sa "ma, koje?!" ili "ma, šta?!" ili "ma, nemoj meni pričati!".
Ne mora "nogama" (mada je najbolje), može i internetom, skoro sve opštine i gradovi imaju svoje internet prezentacije i čim tu svratite, slika postaje jasnija - neke stranice "rade", neke ne, na nekima ne vidite razliku između bilo kog evropskog mesta i onog čiji "sajt" listate, neke su ustvari "blogovi".
Naša šarena zemlja.
Razlike u standardima usluga lokalnih samouprava, u načinima kojima "servisiraju" potrebe sopstvenih žitelja su toliko oštre, kao da šetate različitim kontinentima.Razlike u zaradama po opštinama su i do OSAM PUTA. Regionalne razlike idu od "pražnjenja" delova zemlje od stanovnika do naseljavanja drugih.Kažu da su to neminovni procesi u društvima koja se menjaju. I jesu. Zato treba šetati svuda i - videti svojim očima, čuti od ljudi svojim ušima i - preneti dalje.Priče o ljudima.
"Cyber" šetnja može i na engleskom, informativno, može i kroz poslovne ideje, a može i kroz saradnju raznih na javnim poslovima u Srbiji.
Ako pokušate "šetnju" kroz medijski (informativni) prostor, malo ćete ustvari saznati o Srbiji, mediji (uglavnom) još uvek prave slike ZA LJUDE, a retko ili nikako O LJUDIMA. I onda su takve slike mahom - iz Beograda. Slike lokalnih i regionalnih medija ostaju međusobno nevidljive, pa jedni o drugima, bez prave šetnje jednih do drugih, mislimo uglavnom predrasudama i stereotipima. A predrasude i stereotipi su pravo "zagađenje" svake informacije i svakog znanja.
O promenama "na bolje" u raznim opštinama za poslednjih deset godina mogla bih pisati i pričati sledećih deset godina, ali biram samo jedan detalj, detalj koji mnogi nisu nikad ni primetili, a meni se činio i čini neobično važnim.
Znakovi i parkovi po Srbiji.
Pojavili se - znakovi i putokazi.
Još uvek nedovoljno, još uvek ne na svim mestima gde treba da ih bude - ali vidljivi.I u gradovima i opštinama i po putevima.
Kad ste pre desetak godina putovali po Srbiji, u mnogo mesta ste mogli da odete samo ako vas vodi neko ko je pre toga tamo već bio, pa zato zna put. Uključujući i mesta kulturno-istorijskih spomenika čija se imena izgovaraju ustiju punih ponosa, ali ne umete da odete do njih jer - nema putokaza, nema znakova pored puta koji bi vam šetnju do njih "vodili" dobrim pravcem.
Davnih dana, u razgovorima sa prijateljima željnim da naprave promene, da budu promene u okolnostima bez dovoljno novca, a sa svim mogućim teškoćama, zaključili smo da je ovaj nedostatak znakova istovremeno snažan znak - nedostatka samopoštovanja i nepoštovanja drugih koji u našu zemlju ili grad dolaze kao stranci iz drugih mesta, iz zemlje ili inostranstva, svejedno. Dakle, nije bio u pitanju novac za znakove i putokaze, već "baš me briga za druge ljude" stav. Broj postavljenih znakova, vrste postavljenih putokaza je obrnuto proporcionalan nepoštovanju ljudi - što je njihov broj veći, nebriga o ljudima je manja.Posebno smešno je bilo gledati znakove na graničnim prelazima. Ili znakove na našim ambasadama, dugo, vrlo dugo.
Tek nedavno sam na autoputu videla znak skretanja za "Romulijanu" na primer. A priče "ma, stavimo znakove, bre, nego pokradu kao i ogradu pored puta, treba im za šupe" ili "čim stavimo, našaraju, iskrive, polome iz obesti...". Pa, postavi nov, objasni zašto je važno imati znakove, pa onda opet....ko je ikada rekao da je sticanje samopoštovanja lako i jednostavno?
I uz znak - podigni park.Posadi drvo, uredi travnjake, napravi cvetne aleje gde god može.Postavi klupu i mesto za otpad.Ne budi bahat.To se sve može i kad si siromašan.To sve može i dok je teško sa ekonomskim ili poreskim reformama, sa stanovništvom koje je u stanju visoke socijalne potrebe, to može u državi velikih nasleđenih problema, ili tokom borbe protiv korupcije ili borbe za efikasno pravosuđe.
Postaviti znak i putokaz, podići park je stav, mnogo više nego novac.
Znakova već ima, sa parkovima ide malo sporije, ali - ide. Važnija tema su bile (i na mnogo mesta su još uvek) - divlje deponije otpada.Novcem koji odlazi na uklanjanje divljih deponija moglo se već napraviti stotine parkova.A priča je uvek "ma, ništa im ne možemo, mi sklonimo, oni donesu...". Ma, može - neka bude ko isprlja, taj nadrlja, propisi postoje, primenimo ih.Nepoštovanje životne sredine nije ni ljudsko ni demokratsko pravo, već čin za kaznu i to oštru.
Treba nam znak koji znači "dođi!" i park koji znači "vidi!" i po tome ćemo znati koliko smo daleko ili blizu normalnim, uređenim zemljama, koje su na nekoliko stotina kilometara svuda oko nas.
"Nabolje" volim razna "lica na javnim poslovima" koja mi, vajkajući se posle dolaska iz nekog evropskog grada, pričaju o tome kako je "tamo super i uređeno, a kod nas je sve bezveze", a razgovor se vodi na ulici pored betonske žardinjere u kojoj su (možda) nekada bile biljke (a sada je đubre), a prekoputa dečijeg igrališta sa slomljenim klackalicama i zapuštenom travom, dok on/ona baca praznu kutiju od cigareta na trotoar.I mada znam da će me gledati sa nerazumevanjem, kažem "alo?! a da se okreneš malo oko sebe, postavi znak, podigni park, a prvo podigni to što si bacio/la, ili mogu ja, ako ti je teško sagnuti se?". Obavezno mi odgovori "ma, ne znaš ti naše ljude! neće oni red!" Ajde?!
Mislim da takvi moji sagovornici, na koje nailazim hodajući po Srbiji, jednostavno - nisu u pravu i da "optuživanjem" stanovništva za "loše navike" ustvari govore sve o sebi, a ništa o njima.
Zanima me šta vi mislite.