Iznova otkrivena aktuelnost jednog starog teksta
Radikali definitivno nisu glavni problem ovog društva, kao ni birači i pristalice naopake i mazohističke politike koju ova stranka personifikuje. Da jesu, stvar bi bila prilično beznadežna, pošto ti ljudi, kao što vidimo, neće jednostavno nestati.
Zbog toga priča ako ne pobedimo mi doći će radikali više nije dovoljna najmanje iz tri razloga:
1) Pitanje demokratije je, prevashodno, pitanje političke odgovornosti – kako za činjenje tako i za nečinjenje. Zbog toga pre nego što zatraži i eventualno dobije našu podršku za drugi krug gospodin Boris Tadić morao bi prvo da podnese račune, da prizna greške i da ponudi viziju.
Umesto toga ponovo nam se nudi jednačina sa dve poznate koja, nužno, kod sve većeg broja glasača proizvodi sledeći stav: Ako od dva zla treba da biram manje tj. ako je manje zlo jedino što mi ostaje onda na izbore (referendume) jednostavno više ne želim da izlazim.
2) Ne želim manje zlo → nego veće dobro.
3) Pričom o dva zla, evidentno, ne postiže se ništa osim onog što se ustvari najmanje želi: mobilišu se i homogenizuju pristalice SRS-a jer je, jelte, njima upravo to i cilj.
Dakle, ukoliko priča o demokratskoj i radikalskoj Srbiji doprinosi demoralizaciji demokratske a homogenizaciji radikalske Srbije, logično pitanje je: zašto se onda ona priča i šta joj je moguća alternativa?
Epizodna uloga koju je u upravo završenom Utisku nedelje odigrao portparol DSS-a Andreja Mladenović jedan je od vrhunskih primera nemoralnosti i političkog konvertitstva uopšte zabeleženih na srpskoj političkoj sceni. Nisam odmah zapisivao – tako da parafraziram, ali suština je svakako tu:
- Hoćete li poodržati Borisa Tadića ?
- Pa ne znam, pa videćemo, nismo još zauzeli stav, ne mogu još ništa da vam kažem...
- U delu javnosti postoji mišljenje da prećutno podržavate Nikolića...
- Ako je u jednom
Kao samoproklamovanom legalisti i "borcu za poštovanje zakonitosti" Košutinici dr Vojislavu svakako bi trebalo da bude u interesu da se teška hipoteka sumnje u umešanost u političku pozadinu ubistva Zorana Đinđića što pre otkloni ― ostaje, stoga, nejasno zašto se istom tako histerično opire?
Stepen moralne tuposti i političke arogancije prisutan u saopštenju DSS povodom krivične prijave koju su majka i sestra Zorana Đinđića podnele protiv Vojislava Koštunice, JSO i Ace Tomića ― pored toga što govori o šizofrenom raskoraku koji navedena grupacija građana ima sa realnošću ― svedoči, nažalost, i o nespremnosti srpskog društva (čitaj: vlasti) da učini nešto konkretno na uspostavljanju i očuvanju moralnog poretka kao neophodnog preduslova da bi jedno društvo uopšte moglo da se karakteriše kao pristojno i uređeno.
Umesto In memoriama prenosim tekst o njegovoj Filofofiji palanke koji sam 10. septembra objavio u kulturnom dodatku dnevnog lista "Pobjeda"
TIRANIJA OPŠTEG UVIDA U SVE - Beleške na marginama knjige ,,Filozofija palanke" Radomira Konstantinovića
Život je oaza usred života. R. Konstantinović
Danas je Tatinoj Princezi rođendan. Puni 14 godina. Pubertet. Ja kad sam bila njenih godina, Pubertet još nije bio izmišljen, zbog čega nisam mogla da uživam u blagodetima istog. Samo se sećam da su me svi nervirali, da me je bilo sramota svega, da mi je sve bilo bezveze. Vremena se menjaju, svakog dana, u svakom pogledu, sve više napredujemo. Shodno tome, ja sada krišom
Pod pretnjom najezde maloletnih hordi na naš skromni ali gostoljubivi dom, a u cilju organizovanja što zabavnije sačekuše glanc nove godine, Žmu i ja smo se odlučili da kratko i slatko zbrišemo iz kuće s početka rečenice. U to ime je kao destinacija za provod i ura-ura zabavu odabrana balkanska prestonica, koja imenom garantuje duge noći i otvorene oči – Beč. Naročito kad se uzme u obzir da je Student, sa sve cimerom, napustio stanče u kom se napaja znanjem i otperjao u naručje majke Srbije. Verujući da nema boljeg ludovanja od onog koje ona garantuje vekovnim iskustvom.
Žmu je otišao na poslovni sastanak. Obučen u elegantni burnus, majstorski improvizovan od nautički plavog čaršava. Na sitne tufnice. Posteljinske pripadnosti. Zbog spoljne zimske situacije, ogrnuli smo ga trendovskim jorganom sa prošivenim momentima. Golišavim, jer su nam presvlake usfalile odavno, zahvaljujući čemu je Žmu postigao potpuni igmanskomarševski stil. Mada, nešto se protivio golonožnim detaljima, probavši da se u predelu donjih ekstremiteta pokrije kuhinjskim krpama. To naravno nije dolazilo u obzir, jer je u njih morala da se zamota naša budućnost u liku i delu mladunaca. S obzirom na promičući sneg, dodatno su se zavili stoljnjacima za dvanaest osoba. Ja sam se odlučila da iz kuće ne izlazim dok mi se ne vrati smisao života. I tako nemam u šta da se obučem. Sav kontingent naših odevnih predmeta trenutno blokira prilaz kućnom mokrom čvorištu, u kom je nekada živelo i veselo zujalo najveće dostignuće ljudske civilizacije, smisao našeg postojanja – mašina za veš.
Nikada još nisam okačila video klip bez prateće priče. Pravim presedan filmom o FB bontonu, dodajući mu samo ovo malo reči. Što se mene tiče: ODLIČNO! Zajedno sa ostatkom kampanje koja mi se silno dopala. Povratak u budućnost ili kako tokom samo 60 godina može da se promeni društvo i svet:
S obzirom da je bajka najpopularniji žanr poslednjih dana, ispričaću vam i ja jednu. Kad mogu svi, što ne bih i ja. U njoj ima i vila i krava i seljaka i štala i zaposlenih lica...S tim što je moja bajka prava, onakva kakvu vam sigurno niko odavno nije pričao. Dakle...
Uloga cipele u svetskoj ekonomiji dobro je poznata. Većina udžebinika poltičke ekonomije je koristila primer proizvodnje cipela kako bi se đacima pojasnilo stvaranje viška vredosti, bogaćenje kapitalista i izrabljivanje radnika.
Kad god se osvrnem unazad, vidim sve same revolucije, revoluciju do revolucije. Doduše, tu i tamo, iz prikrajka, vreba me i pokoja kontrarevolucija. Kao senke prate me kroz ceo život. Danju kao senke, a noću, kao noćne more. Da bih se tih senki i noćnih mora otarasio, odlučio sam da napravim popis svih revolucija u kojima nisam učestvovao.
Čini se da je Heraklit iz Efesa bio zaboravan čovek, jer kada je pre 25 vekova, u svom kasnije nebrojeno puta citiranom fragmentu No. 53, zapisao: „Rat je otac svemu, svemu kralj...“, zaboravio je da napiše ko je majka svega i svemu kraljica. Siguran sam da taj veliki aristokrata, kako u životu, tako i u svom političkom i filozofskom učenju, koliko god da je bio «mračan», nije verovao da nešto može nastati samo od oca, a bez majke ili da nije znao da kralj bez kraljice, kako u šahu, tako i u kraljevini, ne vredi mnogo. Traženju odgovora na pitanje: «Ko je majka svemu i svemu kraljica?» posvećen je ovaj blog.