Jednom, izasla sam bila sa jednim vrlo govorljivim muskarcem koji je citirao Madonu. Ona je naime smislila pravilo koje kaze 'no sex before the fifth date'.

Upoznala sam jednom prilikom muškarca koji nikada nije bio zaljubljen. Bio je oženjen, zatim razveden, odgovoran otac, pristojna osoba po svemu sudeći, ali nikada zaljubljen. I on je zbog toga patio. Nadao se celim svojim praznim srcem da će mu se desiti bar jednom pre nego što umre. Ta misao, potreba ili opsesija, ga je vodila kroz život. Pored loših i dobrih navika, naravno.

Radovi u toku,

 tokovi u radu,

 hakovanje - ludom blogovanje 

 ili, samo finale operacije "Svećevibanujem!" ?

   Ljudi odvajkada na najrazličitije načine ubijaju vreme trudeći se da ono ne ubije njih. U redovima za nove putne isprave, recimo: od ideje da, dok u pola glasa psujete administraciju, organizaciju i propise, malo poubijate okolinu i sebe pride, do ideje da ubijete samo vreme - mali je, ali značajan korak. Paradoks  (redova, a i nas u njima) je u tome  što i najduže čekanje, besplodno uglavnom, neki od nas plodonosnim umeju učiniti: ne slučajno, sasvim sam siguran, ideja za ovaj tekst  nastala je u jednom od tih redova. Autor je moj i Vaš večerašnji gost – babmilos.

  Znate li šta je jedna zemaljska godina? Za neupućene i zaboravne, to je vreme potrebno da planeta Zemlja načini jedan pun obrt oko matične zvezde, Sunca. A šta je jedan dan? Naravno, vreme potrebno da planeta Zemlja načini jedan pun obrt oko sopstvene ose rotacije. Ova dva pojma očigledno nemaju puno toga zajedničkog osim što su oba vremenske veličine. (Ne postoji suštinska korelacija godine i dana.) Međutim, zanimljiva je činjenica da su ta dva pojma uveliko po meri čoveka:  dan je usaglašen sa ciklusom naše radne energije, a godina sa životnim kapacitetom. Jedna godina traje 365,2422 dana. Zašto baš toliko? Nema razloga, u pitanju je slučajnost.

Mama-Kengurica i Tata-Kengur u epizodi: EPIDURAL

Pa, ne bih se baš zaklela. Kad je porođaj u pitanju, bila sam krajnje religijski nastrojena, verujući doslovno u Reč Božju, po kojoj su žene kažnjene da u bolu rađaju decu. Moj je stav bio krajnje jasan od samog početka: ili epidural, ili menjam ime u Georgina!

Praznici nam stižu, a s praznicima stiže i dijaspora! U čast i jednih i drugih pridošlica, predlažem potpisivanje peticije kojom će se od uredništva bloga B92 zahtevati sledeće:

1. Žurka za blogonarod s pevanjem, smucanjem i igranjem.

2. Organizacija nominacije i izbora najboljih komentara objavljenih u 2008. godini, na bilo kojem blogu, i osmišljavanje prikladnih nagradi za iste, koje bi bile dodeljeea na žurci pomenutoj

Dođemo mi na portirnicu. (Grip... grip... grip... grip... grip... grip... grip...) Stanemo u red pred lift. (Grip... grip... grip... grip... grip... grip... grip...) Uđemo u lift. (Grip... grip... grip... grip... grip... grip... grip...) Počnemo sastanak, ali malo-malo, pa nas prekidaju hitnim pozivima, pitanjima... (Grip... grip... grip... grip... grip... grip... grip...) Stoga smatram da je prigodno ovaj blog početi opuštajućom muzičkom numerom, da umanjimo stres:

Što se tiče posla kojim smo došli, vesti su uglavnom dobre!

1. Prisustvo oca deteta

I bi Prvi festival porodice na Kalemegdanu.

GI "Majka hrabrost" imala je svoj štand, koji je bio izuzetno posećen.

Postovani,

Moja priča je otprilike veoma slična i nalik drugima, porodila sam se u junu ove godine, i nisam dobila epiduralnu anesteziju, iako sam uplatila, mišljenja sam da je iz razloga, "što nisam imala svog lekara (neko ko radi u Frontu, a ima privatnu praksu)".

Kao razlog su oni naveli "zauzetost anesteziologa", koji se pojavio, ali nije odreagovao, kad sam ja u pitanju, već je moju dozu leka dao pacijentkinji pored.

Predpostavljam

Mnogo aktivnosti i mnogo vesti unutar GI "Majka Hrabrost" ovih dana. Ne stižem uredno ni da vas obavestim šta se sve dešava, pa mi se sad nagomilalo više toga što moram da strpam u jedan blog. Da krenemo redom:

Završetak projekta "Progovori - uzmi stvar u svoje ruke!"

Poslednja u seriji akcija preduzetih pod ovim projektom

Prvo što nam je Sonja Breši, jedna od naših domaćica u Toskani, jutros rekla kada smo krenuli na put ka Pratu bilo je: "Danas će dr Vajs biti srećan. Porodilište u Pratu ima vrlo tradicionalan pristup u radu. Porodilište je veliko, imaju oko 3000 porođaja godišnje."

Tradicionalizam kojim me je uplašila donekle se pokazao kao tačan. Dr Vajsu se lice razvuklo u široki osmeh kada su nam na ulazu u deo u kome se nalaze operacione i porođajne sale dali da obučemo zaštitno odelo i zaštitne kaljače. Ali, s obzirom da nema brijanja, nema klistiranja, posete su dozvoljene,

Sinoć mi na rođendanskom okupljanju nas matorih drtina zapalo da sedim do naše dece. Raspričasmo se moje dve kumice, Sandra (8. razred), Marina (4. razred) i agitator Mirko (8. razred). Počesmo od veronauke, pa preko nastavnika kod kojih tri četvrtine odeljenja ima jedinice i dvojke, kao i onih koji deci govore "konju, debilu, majmune" i povremeno im zavale koju vaspitnu ćušku, sve do lektire.

"Pa, dobro, što se ne bunite protiv stvari koje vam smetaju?"

"Ništa to ne vredi. Mi smo se jednom pobunili, pa smo na kraju mi ispali krivi", kaže Mirko.

"Kome ste se žalili?"

"Bilo sve na fejsu, bilo na hiljade komentara."

What follows is the personal account of the recent events in Japan by my friend Keiko Ito who lives in Tokyo, and who has kindly given me permission to share her Facebook entries on this blog. She wrote to her Facebook friends what is happening in her immidiate surrounding, wrote about her thoughts and feelings, and shared her worries about the fate of her relatives in Sendai.

I am posting them in English language, just as they were originally written. Keiko might join us from time to time (as she finds time), so I would encourage the commentators to post in English, if at all possible. If not, I'll try and translate, for her sake.

March 12, 2011

1.25am - What a day. Thank you so much for your messages of support. It meant a lot! Sorry I won't be able to reply individually today. It is 1.15am and I finally got back home. I managed to join my husband at his office in downtown Tokyo (I was not too far - only 1.5h walk!) so we walked back together, which was a great comfort. It is 4C/39F and the wind was very cold. No major damage in the house, but a lot of victims in the northeast part of the country, where my in-laws live. Telephone still not working, so after receiving a first "we're ok!" message from my sister in law, we still haven't managed to speak to them. Anyway, just a first "we're safe!" message. Lots of love, Keiko.

Dovede moj otac u petak Marka iz škole, i donese mi poruku od učiteljice da dođem na razgovor.

"Sine Marko, šta si uradio!?"

Nije Marko ništa uradio, kaže moj tata, nego učiteljica hoće s tobom da popriča oko nekih tvojih aktivnosti na internetu. Šta si TI uradila?

Auuuu... krajnje vreme došlo kad je učiteljica počela mom tati da se žali na mene, pa još na moje vannastavne aktivnosti. Mislim, otkada je škola počela, ja sam dobila već tri jedinice od učiteljice, ovo sad ima da mi bude četvrta. I sve četiri dobih, na pravdi Boga - za vannastavne aktivnosti.