Piše: Boban Stojanović  

Vest da je u Beogradu zabranjen skup povodom stogodišnjice obeležavanja 8.marta kao Međunarodnog dana žena, odjeknuo je kroz medije. Međutim, u pitanju je neistina i laž propagirana od strane organizacija i medija koje novav primaju uglavnom iz inostranstva.

Premijer Vojislav Koštunica u svom saopštenju navodi da su informacije koje su stigle do građana o navodnoj zabrani okupljanja i kretanja čista laž:

Pozivam sve građane Srbije da ne veruju u glasine koje šire strani plaćenici, Žene u crnom i Queeria, a putem bloga B92 najpoznatijasrpskafeminističkaknjiževnica Jasmina Tešanović! Kao i prethodnih godina i ove godine biće organizovan prigodan skup žena na Trgu Republike. Prava žena u ovoj zemlji niko ne uskraćuje! Mi u Vladi znamo da zdravlje na usta ulazi, da je čistota pola zdravlja i zato nećemo niti jednim potezom uskratiti njihova elemantarna prava da kuvaju i čiste. Srpske žene su vazda bile takve i takve će ostati. Naša je dužnost da im u tome pomognemo, da sačuvamo tradiciju i da ne dozvolimo da nas obuzme strast savremenog sveta. Žena treba da bude ukras svakog doma, ukras svake pravoslavne crkve i da postane majka, najmanje, devetoro pravoslavne dece. Zato joj za pravoslavni 8. mart poklonite jedan pravoslavni karanfil – stoji u saopštenju koje je stiglo iz kabineta premijera Koštunice.

...onda bar pročitajte tekst koji sledi....

Piše: Boban Stojanović  

Ja samo molim Boga, da mi tekst koji sledi ne prouzrokuje lanac neugodnih posledica, poput jubilarnog stotog skidanja Queeria bloga sa naslovne strane, gomile pisama roditeljskih odbora ili neke verske organizacije.

Zato, odmah da vam skrenem pažnju: sadržaj ovog bloga je ekspilicitan ali pametan! Posvećen je sadržaju muških kupaćih gaćica i kao takav, ipak može da bude koristan na +35 stepeni. Ako ga zabranite svojoj deci, vi da obavezno pročitajte.

Jos uvek sumiram utiske i sklapam kockice. London mi je tako blizu a tako daleko. Celo popodne drzim otvorenu stranu da unesem tekst i prosto ne znam sta da pisem. Znam da cu mu se vratiti, i obici jos jedan deo i proziveti jos malo atmosfere nekog novog kraja i neke nove slike. U svakom slucaju, ovim tekstom cu zavrsiti za sada svoju pricu o ovom putovanju ali cu na kraju staviti tri tacke kao most nekom novom tekstu i iskustvu.

Ovaj put cu pisati o samom povodu mog odlaska u London i celom toku boravka. Naime povod moje posete je bila Medjunarodna konferencija Evropske asocijacije

Moj svet je pun sarenisa. Okicen osmehom, po nekim cvetom po kome leprsaju leptirici, i nose caroban prah na svojim krilima. Lete slobodno od cveta do osmeha i nose poruku radosti. Pokupim poljupce dlanovima mekim i pokusam osetiti miris srece... Uspavano, lagano iz daljine cujem harfe, odu ljubavi one slave.

Pokusaj me pratiti. Videces kaleidoskop kako vrti svoje sare pred ocima tvojim, dok nemirno

Protiv aleksandraz92 sbog toga sto zaposljava male zabice na crno i ne obezbedjuje im adekvatno zastitu na radi iz kog razloga iste smrtno stradaju a da pri tom gore pomenuti ni ne servira res zablje batake, vec se zrtva istopi zajedno sa modemom na kom je obavljala radne zadatke. Takodje ne isplacuje porodici res pecene i osusene zabe nadoknadu zbog smrti clana bare.

Predlazem da ovaj blogosud okrivljenog primerno kazni i nalozi mu da sve zabice koje rade kod njega prijavi nadleznom organu tj nama i iz momenta, i obezbedi im adekvatnu

Vlado Kalember

Snjezana

Kad ja vidim bijele pahulje
kad napolju pada prvi snijeg
ja pomislim, mala, na tebe
sklopim oci pa se sjetim sveg'

Kako si mi ove godine
svi se zale, kazu, tesko je
al' je meni ipak najteze
svak' je s nekim, a ja bez tebe
a ja bez tebe

Ref.
Dok snijeg pada, Snjezana
snijeg iz nasih godina
tvoje ime doziva
tko te zove voljena
tko te snenu pokriva
dok snijeg pada, Snjezana

Dok nebo poprima ostrinu, dah

Gledala sam veceras Dnevnik2 nacionalne nam televizije, i kao sto sam ocekivala, uzasno sam se iznervirala. Pustili su dva potpuno kontradiktorna priloga jedan za drugim. Oba su govorili o istom problemu, ali je jedan bio "kuku-lele" dok je drugi bio, mogla bih reci "dobar primer iz prakse".

Naime, oba priloga su bila posvecena tudjoj nezi i pomoci, samo sto je prvi govorio o momku koji boluje od autizma, i ciji otac izjavi (pa ostade ziv) a televizija to i objavi (i ne stidi se), kako "misli da zastupa misljenje vecine roditelja ovakve dece koji zele

E PA IZVOLITE :-)

Da li po nekad imate osecaj da vas proslost ceka iza sledeceg coska? Da zivot nekako ide u krug, i ma koliko mislili da st neke stvari ostavili iza sebe, one se nenadano pojavljuju kad ih najmanje ocekujete.

Ovih dana se meni upravo tako nesto desilo. Iako ce mozda neko reci da je sve slucajnost, ja mislim da u zivotu nista nije slucajno u da sve ima svoj uzrok i posledicu. Posebno kad je u pitanju emotivni zivot. Neke stvari se dese, i one vam obeleze neki period, i ma koliko se trudili ne mozete pobeci, po najvise od samih sebe.

Elem

Jos jedna godina kaska ka svome kraju. Jos samo koje zrno pescanog sata da procuri kroz maleni otvor na svome putu i dok pucnes prstima, stici ce ponoc koja oznacava kraj jedne i pocetak nove godine. Kad kazaljke se sklope, poljubimo najblizeg do sebe, prijatelja, brata, roditelja, ljubav svog zivota, i pomislimo sve one zelje koje nismo uspeli pozeleti u proslim godinama, uhvatimo pogledom zvezdu padalicu, ili bar vatromet koji sija iznad nasih glava. Osmehnimo se i udjimo radosni u jos jedan krug oko sunca.

Iako je kuvanje svakodnevna obaveza, ja ga dozivljavam i kao hobi. Ono me opusta i ispunjava. Dok kuvam, misli su mi potpuno slobodne, i jedino o cemu razmisljam je kako da sto bolje i ukusnije napravim to sto sam pocela "muckati". Onda sam, gledajuci neke emisije i kanale o kuvanju, i o ljudima koji se amaterski ali sa strascu bave kuvanjem, dosla na ideju da na stranicama Facebooka napravim Klub ljubitelja kuvanja za sve one koji kuvanje ne dozivljavaju kao dosadnu obavezu, vec kao hobi, i koji to rade sa ljubavlju.

I had been standing there for about ten minutes before someone saved me.

Entering the bus for the first time a few years ago, I went to the ticket punching machine and place my ticket inside. And I stood and waited for the machine to automatically clamp its electronic jaws on the ticket and officially stamp my presence on the bus. The machine, naturally, did nothing. I stared in impatience. I placed it inside again. I waited again. Nothing.

At this point, a kind stranger came over to me and wordlessly ended my puzzlement. He grabbed the lever and pulled, stamping my ticket.

There are certain times during the year in which the people of the White City are suddenly and inexplicably unavailable. Between Christmas and New Year is a flexible gap of weeks in which people phase in and out of our space-time continuum. Then we are all here until May when the Easter-May Day vortex consumes a good 30% of our acquaintances.

At the moment, the remnants of the citizenry who are in Belgrade are hiding from the sun. Meetings get put off, people on the other end of the phone sound like they just woke up from an afternoon nap (even in the morning), "lunches," which already begin late as far as my hunger cycles are concerned, begin to drift more and more toward the evening.

As it happens, I was born on a Monday the 13th, at seven ante meridiem no less. As if I was born ready for school (or work).

Each time I brush with traditional bad luck omens, like black cats or walking under ladders or my unlucky watch (of which etc cetera), I am constantly confronting my conditioned reactions to them an assessing what they make me feel and sometimes do.