Da li po nekad imate osecaj da vas proslost ceka iza sledeceg coska? Da zivot nekako ide u krug, i ma koliko mislili da st neke stvari ostavili iza sebe, one se nenadano pojavljuju kad ih najmanje ocekujete.
Ovih dana se meni upravo tako nesto desilo. Iako ce mozda neko reci da je sve slucajnost, ja mislim da u zivotu nista nije slucajno u da sve ima svoj uzrok i posledicu. Posebno kad je u pitanju emotivni zivot. Neke stvari se dese, i one vam obeleze neki period, i ma koliko se trudili ne mozete pobeci, po najvise od samih sebe.
Elem (moja najdraza uzrecica), za vreme studiranja sam opsesivno bila zaljubljena u jednog tada asistenta, a sada je vec profesor sa poprilicnim renomeom u svojoj oblasti. To je bila tolka snaga emocija, da se sada pitam da li je to zapravo bila zaljubljenost, opsesija ili prosta potreba za ljubavlju u tom trenutku da je sve bilo kao ona slamka za koju se hvata davljenik. To je bilo toliko jako da je mene grizla savest ako pet minuta nisam mislila na njega.
Mislim da je on znao za moja osecanja, ako nista ono uvek ima neka "prijateljica" koja se potrudi da kaze nesto kad je najmanje potrebno, iako sam se ja potrudila da se ponasam "normalno" u njegovom prisustvu. Nas odnos je prvo bio iskljucivo profesionalan, na Vi, da bi pred kraj godine postali drugari. Ja sam se nadala tada da ce to prerasti u nesto vise. Medjutim, malo po malo, mene je sve to proslo, prestala sam da se intenzivno vidjam i cujem sa njim, a u moj zivot su ulazile neke nove ljubavi koje su potisnule tu snagu. Ipak, on je nekako zakinuo delicak mog srca, i ono je ostalo zauvek obelezeno.
U medjuvremenu je on otisao i na neko usavrsavanje u inostranstvo, i tek pred kraj mog studiranja smo se slucajno sreli na fakultetu. Meni su pocele drhtati ruke, ali sam uspela da se iskontrolisem i normalo procaskam par uljudnih recenica sa njim. Tada sam jos uvek osecala nesto prema njemu, iako mnogo manjim intezitetom.
Posle sam ja diplomirala i par godina nismo ni imali neku veliku priliku da se vidimo. Uz to, on se ozenio pa smo imali i manje prilika da se vidjamo po gradu, jer smo se pre setali kad bi izasli svako sa svojim drustvom.
Nakon jedno 3-4 godine, sedela sam sa nekim mojim dustvom u kaficu, smejali smo se uobicajenim glupostima, ali je mene odjednom preseklo. U kafic je usao On, sa nekim prijateljima. Nisam vse bila zaljbljena u jega, cak sta vise, vec je postao deo proslosti, ali me ta proslost lupila po sred cela. Pozdravili smo se, a ja sam se sva ukocila, telo mi je bilo u takvom grcu da su me ledja zabolela. Nije mi bilo jasno zbog cega, da li zato sto se nismo dugo videli, ili zato sto ga nisam ocekivala. U svakom slucaju, moja reakcija me zbunila i iznenadila.
Proslo je od tada jos par godina, i pre dve nedelje, u autobusu na putu za Knin, isa sam kod roditelja da spremam prijemni za Master studije, otvorim ja moj lap-top da pogledam film, da bi prekratila vreme i dosadu. I devojka koja je sedela iza mene me zamoli da okrenem da gleda i ona. Posto niko nije sedeo do mene, ja joj predlozim da predje i da gledamo film zajedno. I tako rec po rec, dodjemo i do zakljucka da poznajemo obe neke ljudi, i (ja tamo kad ono medjutim) naravno, medju njima je bio i On...
Vratim se za Beograd, polozim prijemni dok si rekao "piksla" ;) i citajuci na sajtu doticnog Fakluteta novitade, koji inace nije moj maticni Fakultet, mislim nisam na njemu zavrsila osnovne studije, saznam da se organizuje neki novi Master studij u kome je jedan od predavaca, niko drugi do On! Prosto nisam mogla da verujem... Tada shvatih da nas proslost stvarno prati kao senka i da iako se promene odnos i emocije prema nekimdesavanjima i ljudima, odsvoje proslosti ne mozemo pobeci.
I gledajte slucajnosti, dok sam pisala ovaj tekst, otvorim link sa Facebook profila moje koleginice, nekog clanka u Blicu, na kojem tekst pocinje sa "Poznato je kako prošlost nevidljivo i sudbinski prati čoveka kroz sve njegove poslove i promene. Mene je prošlost naučila da je nemoguće tek tako proći kroz život a da ti ne propadne neki plan, da ne budeš razočaran nekim prijateljstvom, da nikad ne budeš bolestan ili okrnjen, da ne osetiš bol nerazumevanja, da ti niko od bliskih zauvek ne ode i da nikad glupo ne pogrešiš. Ta prošlost, istovremeno prepuna dežavi slika koliko i amnezije, koktel je divnih i tužnih stvari. To je veliki obrazovni proces u kome protokom vremena sve manje znam, a srce je svedok kome sve manje verujem. "