Vodim ptičarenje na beogradskom Ušću u nedelju 6. oktobra u 10 sati ujutru, sa terase splava „Taverna Jakovljević“, a u okviru Evropskog vikenda posmatranja ptica, te organizaciji LOA i koordinaciji DZPPS.
Foto: Nebojša Pantelić
Pomalo sveže jutro (dok je otoplilo, već sam se smrznuo) i 26 učesnika “kafe s albicillom” na gornjoj terasi Taverne Jakovljević na Ušću (zauzeli celu terasu). Uz kafu smo posmatrali 31 vrstu, uključujući male vrance, vodomara (više puta), orla belorepana kako kruži iznad nas), sokola lastavičara (više puta)...
Silazim danas do reke, koliko da bacim pogled na galebove. Montiram durbin na prozorski stativ, sipam kafu 2 u 1 u malu čuturicu, koja mi više služi kao šejker, pa klizim pogledom niz Dunav. Jedan mali vranac uz omanje vrišteće jato običnih galebova koje se otima oko nečeg jestivog što voda nosi, par labudova grbaca uz suprotnu obalu, te raštrkano jato morskih galebova... Otpijam gutljaj kafe i... jedan mrki galeb je u tom jatu!
Skoplje, leto 2012:
Idem peške bulevarom Partizanska (ne zanima me kako se sad zove, niti znam). Stanem ispred izloga jedne prodavnice jer sam videla jednu super stvarčicu za kuhinju - komplet metalnih posuda, nesto sto imam ovde i što sam uvek želela da i mami poklonim. Probam da otvorim vrata, vrata zaključana. Unutra stoje dve (valjda) prodavačice, pričaju i smeju se ne obraćajući pažnju na mene. Ja pokušavam i dalje da uđem kad jedna od njih dodje pored vrata i pokaze mi prstom da je radno vreme od 10 ujutru. Bilo je 9:55 ujutru. Ja lepo produžim svojim putem.
mnogo muzičkih blogova u zadnje...
О дешавањима у Државној лутрији Србије у последње време…
blog.
Još proletos smo doneli odluku da ove godine ne stavljamo zimnicu, već da sve što nam treba kupujemo u marketu. Zimnica i onako postaje stvar prošlosti. Cena višanja od 150 dinara po kilogramu je učvrstila tu našu odluku, pa je prva žrtva bio sirup od višanja. Prošle su i kajsije i maline, paradajza je i onako ostalo od prošle godine. A onda je došao septembar i tek tada smo shvatili da je zimnica ipak neophodna. :-)
Baš volim da vidim punu policu raznih đakonija, od kiselih krastavaca i paprike, preko ajvara, kuvanog paradajza, raznih kompota, pekmeza i nekih salata sa paprikom i šargarepom koje i ne znam kako se zovu, a stavljamo ih u ljutoj i neljutoj varijanti. U zamrzivaču je pečena paprika, a kad dođe novembar i kiseljenje kupusa je tu.
Mogu da se pravdam time da sam tanak sa vremenom, pa nisam stigao da pročitam originalni tekst, a u Dalija imam puno poverenje. Iako se trudim, još uvek mi se desi da nekoga "osudim", a da pri tom ne znam njegovu verziju.
U celosti prenosim tekst Nikole Jovanovića, pošto nisam bio jedini komentator koji ga nije pročitao i iskreno me zanima mišljenje blogera nakon čitanja:
Nikola Jovanović
Šta Amerika želi na Balkanu
Da li želimo da saznamo kraj, kao vremensku odrednicu? Da li iko zna kako kraj izgleda, kad započinje, kada se završava, i da li kraj ima svoj kraj? Zašto toliko težimo kraju, da se nešta završi, okonča, kada i ne znamo kako to izgleda, da li ima miris, boju, oblik…? Najnoviji roman Lazara Karanovića, “Lazare, iziđi napolje“ teži da nam da odgovor, ali ga ne nalazimo jer se krije u nama, a teško je prodreti u sopostvenost.
Ipak, on nas dovodi sasvim blizu, uz pomoć vetra, kerova, džordževa(pacova)…koji su u bliskoj, rodbinskoj vezi. Vetar je stalno prisutan. Čovek ga ne priznaje dok ne zaduva, dok ga ne oseti kao prepreku, onda pokušava da mu se suprotstavi, shvatajući da je nemoćan on u njemu traži utočište.
Eto, a za sve je kriva ona dama Šonagon što je u desetom veku živela na dvoru japanske carice Sadako i dugo vreme prekraćivala pisanjem. Jer, imala sam naslov, imala sam čitavu priču o drvetima raznih vrsta, lepo skockanu i sređenu, danima po mislima pretumbavanu - samo na papir da je bacim, kada sam počela da čitam njene dnevničke beleške pod imenom ,,Zapisi pred san''.