"Srećni ljudi imaju loše pamćenje i bogato sećanje"
Cesto sam provodio vreme istrazujuci dvoriste i lepo uredjenu minijaturnu bastu sa ne bas preterano prijateljski nastrojenim ruzama. Uzivao sam naklonost dedinih lovackih pasa i bio jedan od retkih prezivrelih koji su smeli da udju u njihov boks. Igrao sam se treskajuci dedinim alatom u radionici, a nije bilo nezanimljivo ni u garazi gde je bila parkirana freza i prikljucne masine. Ogroman dedin bicikl je bio nesavladivo prevozno sredstvo za moju konstituciju ali je bio idealan kao pokretne merdevine za penjanje na garazu. Dok me je leti bastensko crevo pretvaralo u vatrogasca pocetnika koji je stalno vezbao kako da ugasi vatru u kuci, u kolima u pokretu, na biciklisti... Zimi mi je pec na drva bila najinteresantnijna igracka. Neverovatno kakvi sve predmeti mogu da izgore i da naprave toliko dima.
Tehnicki pravno ja sam sam sebi oduzeo nevinost jos u osnovnoj skoli. Formalno, za drugare, sam poceo da lazem da sam %ebac sa petnaest, a realno sam prvi put poentirao u pola osamnaest. Ako izuzmem bezbrojne seksualne odnose samomanipulacijom, moze da se kaze da sam prvi put spavao sa curom sa prepunjenih sedamnest godina. Imala je malo jace obrve, skolovala se za uciteljicu i bila starija od mene 2 godine. Ja sam se pravio da drzim stvari pod kontrolom i bio veoma nespokojn kako ce sve to da bude.
Svojevremeno sam podbrcnut, na promociji moje prve knjige (kako to gordi zvuči) kako ne vladam padežima. To naravno nije tačno jer imam svedoci da imam peticu iz gramatiku i iz pisci. Kako ono beše... Nomintiv, genitiv, dativ i uzativ. Hoću da uzmem pa to ti je...
Ako bude ladno sutra i nemate baš gde da idete ja sam na sajmu i bavim se kulturom. Potpisujem svoju novu knjigu u 18 h časova na štandu "Alnari" u hali 1. Nezvanično se najavila i autorka romana "Sponzoruše" da me pojača vizuelno i čuva mi strah.
Najbolji opis "brige" zavoda za zdravstveno osiguranje za najmlađe pacijente obolele od dijabetisa, se vidi kroz ovu prepisku doktora Saše Živića sa direktorkom zavoda. Šokantno je da se direktorka kroz pretnje nepogrešivo opredeljuje za mnogo manje efikasnu metodu kako bi sačuvala sredstva za pametnije svrhe (platu recimo!!!)
Dragi prijatelji blogeri,
Reših da ne razmišljam mnogo, već da podelim sa vama jedan tekst koji mi mnogo znači i na koji se uvek, makar u mislima vraćam kad god naiđem na pitanja kako, zašto i zbog čega neko nekom treba da oprosti.
Ovo je mene inspirisalo i inspiriše.
Ako pokrene još nekog na razmišljanje i opraštanje, biće mi drago. Zaista.
ZAKON
Okreni obrni, gotovo svaka priča dođe do toga šta ja ne mogu da oprostim, šta ja ne mogu da otrpim, šta meni diže živac, za šta ja ne mogu da oćutim, za šta ja mislim da bi trebalo neko da robija... i tako do u beskraj.
Kao društvo, uspostavili smo razne norme. kodekse i zakone, ali se i dalje svađamo oko svega. Za nekog je nešto normalno - za drugoga nije. Za nekog je nešto svetinja - za drugoga nje. Neko misli da je ok reći sve što misliš, drugi smatra da se neke stvari ne govore...
Jedno
Jedne godine, usred sankcija, vraćala se naša juniorska kik-boks reprezentacija sa Evropskog takmičenja u Italiji. ''Lasta'' im je bila jedan od sponzora i odvezla ih do Budimpešte, ali, kad je trebalo da autobus pođe po njih, isprečio se problem - nije mogao prazan autobus, bez putnika da uđe u Mađarsku.
Tako mi se nenadano pružila prilika da na dan skoknem s prijateljicom do Budimpešte, popijem jednu kafu u ''Kempinskom'', pojedem kolač u čuvenoj poslastičarnici kojoj zaboravih ime, da se uz pesmu s ekipom koja je tada donela neki rekordan broj medalja vratim za Beograd,
ili Čovek Mog Života
Da je živ, Čovek Mog Života bi danas napunio 95 godina.
Da se ne uvredi čovek koji me je stvorio - moj tata... da se ne uvredi brat, da se ne uvredi (prvi) muž, da se ne uvrede sve moje ljubavi, da se ne uvrede svi značajni muškarci koji su moj život menjali, ulepšavali i ponekad kvarili - na dosadašnjem konkursu za ČMŽ-a, pobedio je Hoze Silva.
Ni kao dete nisam imala idola, omiljenog pevača, pevačicu, sportistu... uvek bi moje oduševljenje bivalo šire - Moka, Kića, Kaponja... Lola, Gabi, Bisera...
Meteorološka stanica u centru Beograda
BEOGRAD - 27.06.2010 u 00:57 h
Temperatura: 14 ° C
Brzina vetra: slab vetar
Pritisak: 1000 mb
Kiša rominja, zgrada 'Beograđanke' se gubi u magli, ali da ne brinete, travnjak ispred Skupštine grada se uredno zaliva.
Navodnjavanje na kiši... Kad dune vetar, možete se i okupati... da sperete kišnicu. :)
Na ideju da tragamo za dragocenostima došli smo od iskonske težnje čoveka da nešto traži. Ushićenje otkrića! Detektor je pomagalo, ali nas je vodilo njuškanje. Ja sam, za razliku od burazera, bio vrlo metodičan. Sate sam provodio u arheološkoj biblioteci. Vikende sam provodio nad knjigama. Tu sam mogao da konsultujem RIC (Roman Imperial Coinge) - knjiga u 10 tomova, ogromnih, veličine A2, sa svim svim rimskim novčićima. To je najbolja referentgna knjiga numizmatike. Konsultovao sam i časopis "Genava" (staro ime za Ženevu), gde su opisivana sva arheološka nalazišta.
Prazneći Ženevske parkove, za oko 3 godine našli smo nekih 10.000 franaka u kovanicama, i od prilike 1.000 u kovanicama radjenim pre 1968. godine. Te godine je promenjena legura. Dodato je puno gvožđa (pre je preovladao nikal, a za vreme rata je vrednost nikla bila veća nego vrednost novca). Taj novac uopšte ne oksidira, bio je još sjajan. Njegova numizmatička vrednost je bila zanimljiva. Našli smo oko 300 - 400 grama zlata i 2 kilograma srebra. Sve za 3 godine. Sve sam dao burazeru. Meni nije trebalo. Samo mi je sve bilo zanimljivo. Dešavalo nam se da nadjemo po 100 franaka na dan.
Predsednik Srbije Boris Tadić, na obilasku početka radova na deonici autoputa Horgoš - Novi Sad, rekao je i da će se u naredne tri godine brzina na našim prugama podići do 110 kilometara na sat na najtežim deonicama i do 160 kilometara na lakšim.
- Ne obećavamo brze pruge od 250 i 300 kilometara na sat, već realističan projekat, koji će omogućiti da transport roba kroz Srbiju bude lakši - objasnio je Tadić.
Par sati kasnije, krenuo sam sa gospođomMi na Avalu, da se provozamo. Volim da se uputim preko Bubanj potoka pa na Kružni put, odakle skrenem levo pa kroz Beli potok izađem uzbrdo ka Čarapićevom brestu i onda tu uživamo u pogledu i maštamo da kupimo parče placa i sagradimo kolebu za staračke dane. Kad, na pružnom prelazu spuštena rampa. Stanem drugi, ugasim auto i čekam.
Ubrzo, sa druge strane, jedan od automobila obiđe kolonicu, provuče se između dve rampe i prozuja pored nas. Ja zabezeknut: idiot, kreten, samoubica ... šta sve nisam rekao. Drugoga koji je to učinio snimio sam kamerom na mobilnom. Vreme odmiče, a ja snimam još 4 - 5. Onda osetim da me nešto svrbi po glavi. Shvatam da mi rastu uši. Stojimo kao magarci ispred rampe, voza nigde na daleko, a naizgled majmuni shvataju u čemu je stvar i lagano prolaze. Budem dostojanstven da ne prođem i ja, ali odlučan da nešto uradim. Izađem iz kolone i stuštim se ka obližnjoj Železničkoj stanici. Tamo, nikoga ni od korova, sve išarano grafitima i zatvoreno, a "voz" sa dva vagona stoji tu negde, okrenut ka Nišu = u suprotnom pravcu od rampe i tunela iza nje. Stoji i nikom ništa. U obližnjem dvorištu mlada porodica raspalila roštilj i uživa. Od njih saznah da stanica odavno ne radi, da je rampa automatska, da je spuštena verovatno zašto što je voz još tu u stanici i da ima običaj da dugo tako stoji bez znaka života, da se desi da se rampa pokvari pa je spuštena po ceo dan.