"Kada u „Nikomahovoj etici" raspravlja o čemu čovek može donositi odluke, Aristotel navodi čitav niz primera o kojima nije mogućno odlučivati - od ustrojstva kosmosa, preko pravila geometrije do klimatskih promena.
Zatim veli: „Ali, ni svi ljudski problemi nisu predmet naših odluka. Nijedan Lakedemonjanin, na primer, ne razbija glavu oko toga koje bi državno uređenje najbolje odgovaralo Skitiji, jer mi ne možemo (u takvim slučajevima) uticati ni na koje rešenje.
No,
Dosta mi je bilo loših vesti ovih dana.
Posle kiše dolazi sunce.
Želim da ponovo plačemo od smeha na ovom blogu.
Znam da je ova ideja teško ostvariva.Znam da je teško setiti se gde smo pročitali najduhovitiji komentar.Znam da je možda glupo vaditi nešto iz konteksta i postaviti ga ogoljenog kao nešto smešno , a da nam i nama samima više nije kao što je bilo nekad u tom datom trenutku kada nismo mogli da se uzdržimo.Znam, takođe, da su mnogi blogeri hteli ovo da urade
Taman me silne žene, koje su mi pisale u vašu odbranu još od kada smo se onomad po blogu dopisivali, ubediše da ste jedan častan, pošten, dobronameran i dobroćudan čovek, a uz to i veliki stručnjak, a onda se desi - ovo:
Magazin "Story"
Jelena Karleuša: Moja mala boginja pobede
"Prvi
Amerikanci sve više i sve češće protestvuju protiv novih propisa vezanih za bezbednosne preglede na aerodromima. Nove i sve rigoroznije mere neki čak tumače i kao uznemiravanje građana. Počele su da stižu brojne žalbe. Pre nekoliko godina mere su počele skidanjem cipela, kaiševa, pa zabranom unosa tečnosti i kremastih materija u putničke kabine aviona, onda su se pojavili skeneri koje putnike ogoljuju pred službenicima bezbednosti. Pojavile su se brojne spekulacije šta ovi skeneri pokazuju i otkrivaju i u kojoj meri to narušava privatnost, da li se te slike negde pohranjuju itd.
Naš današnji gost-bloger je Nj.E. Edvard Ferguson, britanski ambasador u Sarajevu. Tekst koji sledi je prvobitno objavljen na Forin ofisovoj blogerskoj platformi.
U proteklih nekoliko dana mnogi su izneli snažne stavove o planiranoj rezoluciji UN-a kojom će se obeležiti 20 godina od genocida u Srebrenici iz perioda strašnog rata 1990-tih u kojem su sve strane pretrpele velike žrtve, vojne i civilne.
Kada je Velika Britanija prihvatila odgovornost za izradu nacrta ove rezolucije, znali smo i rečeno nam je da će to biti težak zadatak, koji će čak i podrazumevati određeni rizik. Odsustvo dovoljno ozbiljnih i održivih koraka ka pomirenju unutar Bosne i Hercegovine i šireg regiona u proteklih 20 godina znači da su rane još uvek sveže.
Ne mogu da verujem. Mislio sam da je do sada postavljeno bar 2-3 bloga o Magi. Zaboravljena i od blogera??
A otišla je pre deset godina, zaboravljena od svih.
Neustrašivi Ikar, kog je Komšija od milja prozvao - Varvarin, kompletirajući tako njegovu surovu pojavu i osvajačke nagone, od prvog dana uključivanja u naše brojno pleme, pokazivao je sve osobine čistokrvnog varvarina. Ignorišući stereotipe da varvari moraju da budu visoki i mišićno razbacani.
Dok razmišljam o budućnosti ovog bloga i bakćem se sa kojekakvim "ozbiljnim" stvarima koje mi vise iznad glave, te zbog kojih mi izgleda neproduktivno posvetiti vreme onoj vrsti blogotekstova koje inače volim ovde da kačim, evo jednog pokusaja izbacivanja nečega što prosto mislim da je cool.
Ja serije volim više neg' baklave da jedem. Nisam siguran šta je tačno po sredi, ali strašno pasuju mojim periodično opsesivnim naletima interesovanja. Ovo nije tekst o serijama (mada sam i jedan takav planirao). Ovo je tekst o uvodnim špicama za serije. O da.
Ovo nije blog o tenisu!
I taman je posle godina toplo-hladno i okolo-naokolo diplomatije izgledalo da se nešto pozitivno dešava na relaciji Beograd - Priština via Brisel, taman se moglo pomisliti da se bar oko nečega može naći zajednički jezik a da živi ljudi mogu biti kopča koja će političare naterati da pokušaju da nađu razumno rešenje.
Ili upravo zbog toga?
No pre nego što krenem dalje (a trudiću se da ne budem opširan) da odmah kažem: o Kosovu i zbivanjama na njemu ne znam skoro pa ništa sem onoga što u medijima vidim, čujem ili pročitam.
Dakle - možda čak i manje od većine spoljno-političkih analitičara, eksperata i nvo vidovnjaka, zvezdočataca i genijalaca opšte prakse.
Raskalašna haotičnost sa jakim mirisom agresivnosti uz blagu raspalost svega je prva stvar koju osetiš kad ulaziš u Srbiju. I nedostatak istog kad predješ njene granice. Čim je napustiš osetiš da se okolina promenila, da su sitnice drugačije i to strašno krene da bode oči, pa izazove neku potmulu tugu, setu, šta li je, o kojoj sa saputnicima ne pričaš jer je svima vidljivo, jasni i neprijatno. Jasno je da živiš u društvu koje nije stanju sebe da organizuje, da se pribere i privede minimumu životne pristojnosti, da je sve što vidiš samo imitacija civilizovanog društva, od pretankog autoputa ulegnutog od kamionskih guma do pogrešno shvaćenih sloboda i demokratije.
Kad čuju reč psihopata, ljudi obično pomisle na masovne ubice, počinioce bizarnih i surovih zločina, devijantne tipove kao što je Čarls Menson, na primer, ili nemilosrdne diktatore koji su svet zadužili neopisivom količinom zla. Medjutim, ovakva asocijacija je samo delimično tačna.
Najpre, kad se za nekoga kaže da je psihopata, onda to nije dijagnoza - takva dijagnoza ne postoji u medicini - već se radi o psihološkom konstruktu koji služi da opiše odredjen profil ličnosti.