Sećam se, kao da je juče bilo, a bilo je to poodavno. Mislim da sam bio pri kraju drugog razreda gimnazije prirodno-matematičkog smera. Dakle, kažem ja mom ocu, sada već odavno pokojnom, Bog da mu dušu prosti, da mislim da je došlo vreme da počnem da se brijem. Što na bradi, što na brkovima u mojoj sedamnaestoj godini imao sam po 16 dlaka u 8 redi, al hebiga hteo sam da se brijem, da budem odrastao, muškarčina, šta li. Smiren i ćutljiv, kakav je uvek bio i kakavog ga se sećam, otac mi ne odgovora ništa.
Kad smo birali mesto (plac) na kome bi gradili kuću jedan od kriterijuma je bio da ne bude "go", odnosno, da ima neko drveće na sebi. Mesto koje smo posle godinu dana potrage u radijusu od 30 km od Bodruma odabrali je ispunjavalo taj uslov. Zatekli smo vrlo lep dud, šest starih krušaka (ah, kad bih imao kazan – ove sezone rodile ko lude), par smokvi, nekoliko stabala nara, nekih divljih krušaka i što je najvažnije jedno dvadesetak (da budem sasvim iskren nikada ih nismo, ono baš skroz, prebrojali) stabala maslina.
Spisateljski zanat naučio sam od najboljih, prevodeći književna dela. Tokom godina objavio sam nevelik broj prevoda, ali samo najznačajnijih pisaca, kako portugalskih na srpski, tako srpskih na portugalski. Bio sam pionir u tom poslu, pa sam mogao da biram. Posebno se ponosim prevodima Saramaga, Ive Andrića i Dragoslava Mihailovića. Potom sam počeo da pišem i na srpskom i na portugalskom. Sa objavljivanjem sopstvenih dela počeo sam kasno u životu, tek u svojim četrdesetima, kada sam bio siguran da imam šta da kažem. Objavio sam knjigu pripovedaka ‘Odakle sam bila, više nisam’ i roman ‘Estoril’, koji je preveden na velike svetske jezike i nagrađen u Srbiji i Velikoj Britaniji, a u Portugalu je, na šta sam osobito ponosan, ušao u školsku lektiru. ‘Zamalek’, moj drugi roman, plod je mojih višemesečnih boravaka u Kairu tokom četiri godine, onoga što sam tamo doživeo i priča koje sam tamo čuo.
Pošto je praktično neprestana kiša od četvrtka uveče do subote uveče potpuno poremetila raspored igranja mečeva na USO moram da otvorim novi blog kako bi svi zajedno ispratili mečeve polufinala i finala u muškom singlu i finala u ženskom singlu i ženskom i muškom dublu.
Za danas nije najavljena kiša te bi mečevi trebali da se igraju po sledećem rasporedu: Prvo će od 18 časova po našem vremenu na teren Rafael Nadal i Huan Martin Del Porto u prvom polufinalnom meču muškog singla. Za njima sledi meč između Rodžera Federera i Novaka Đokovića (taj meč neće početi pre 22 i 30 po našem vremenu), da bi se program na Artur Ešu završio ženskim finalom Karolina Vozniački - Kim Klajsters.
U isto vreme se na Armstrongu igra prvo nastavak drugog polufinala ženskog dubla između Stosur/Stabs i Blek/Huber - trenutni rezulat je 7:5 za Stosur/Stabs, a nakon tog meča (ali ne pre 20 i 30) igra se finale muškog dubla između Dluhog/Paesa i Bupatija/Noulza.
Leto 2016. ... kasno veče ... negde u Beogradu ... "set" za snimanje filma o Vladi Divljanu
Za klavirom Aleksandar Šandorov, pred mikrofonom Dušan Strajnić, grupa statista sedi za stolovima i čekaju ...
Ton! ... Ide!
Kamera! ... Ide!
<klapa>
Scena kreće, razvija se radnja, jedan od statista pali cigaretu ... i ... REZ! ... mora da se ponovi čitava scena.
Ukoliko išta znamo o ljudima, onda je to da vole da se dele. Na kauboje i indijance, partizane i Nemce... kao i u svim beogradskim školskim dvorištima 1980-te, i u dvorištu OŠ „Stevan Sinđelić" je među osmacima i naprednim sedmacima, zamenivši dve pomenute, zavladala podela na hipike i pankere. I ostalu devedesetprocentu masu koju ta podela nije ni najmanje zanimala. Treba li reći, pripadao sam devedestprocentnoj masi. Pripravništvo u rok grupi bez bubnjara bi me verovatno ubrojalo
Clay matematički Institut je privatna organizacija posvećena širenju i popularizaciji matematike. Izmedju ostalih delatnosti, Clay institut pruža podršku nadarenim matematičarima i finansira istraživanja izuzetno talentovanih matematičara. U široj javnosti je ovaj Institut još poznat i po svom spisku Milenijumskih matematičkih problema, za čije rešenje je ponudjena
Cenim Spiridonovu brigu i obaveštavam ga da nana mirno spava.
Elem, znate, dođe svakome dan kad vam nije ni do čega. Ja danas raspizdio koleno tako da gotovo da ne mogu da hodam. Odmaram u krevetu uz svoju omiljenu igračku – vrtim TV kanale, poprilično bezvoljno, kad u jednom trenutku: eto ti i njega!
Poznata frizura, poznati falsetić, poznati, blago zamućeni pogled, poznato sasvim jedinstveno vrskanje, naravno: jedan je Đorđe! Znam, nije mali broj onih koji će sada reći: jao, ne opet – šta si se navrz'o na tog Đorđa kao smrt na babu... i tako to... Elem, ja se navrz'o na Đorđa a Đorđe se ─ patriotski, a kako bi drugačije ─ navrz'o na BlogB92!
Lokalni izbori u Majdanpeku su neregularni i moraju biti poništeni. Grubo je prekršen Zakon o lokalnim izborima. Ako smo pravna država. Naši slobodni mediji ćute o svemu.
Sledi dosadan i dug Tehnicko-informativno-narikacki tekst, namene zajebantske.
Posle poruke naseg sponzora...
Povremeno kad nemam vremena ili ideja za pisanje ja se šunjam po tuđim blogovima. Na jednom od njih našao sam interesantnu temu. Kako Google dovršava (auto complete) zpočeta pitanja na srpskom jeziku. Hvala Istoku Pavloviću što je izvršio istraživanje za nas i došao do zaključka da "u ovoj zemlji živi jako puno interesantnih i zanimljivih ljudi. Neke od tih ljudi bi baš voleo da upoznam i popričam sa njima, a neke bih rado izbegavao."
Ukucajte u Google "da li je" i google će da vam pomogne ovako
Ljudima je bilo dosta. Niko više nije razmišljao o svom životu. DOKLE VIŠE!
Rumunija, pre dvadeset godina. Rečima jednog aktivnog posmatrača
Rudari Resavice su stupili u generalni štrajk. Zato što im država, vlasnica rudnika, ne uplaćuje zdravstveno osiguranje. Rudari su danas ponovo čekali na pečate na zdravstvenim knjižicama i nisu ih dobili. Iako je dovoljan samo trenutak pa da im nikada više ne budu ni potrebne. Država vlasnica im duguje milijardu i osamsto miliona dinara, još od 2004. godine. Rudarima. Duguje rudarima?! Ljudima koji rade pod zemljom gde se vreme jedva menja, gde je mrk gušći od onog kada se oči zatvore. Rudarima koji od pre, ali i posle Zolinog »Žerminala«, do dana današnjeg, žive teškim i siromašnim životom umornih ljudskih bića, u večitoj opasnosti od svega što ni zamisliti ne možemo, a što bi Majka Priroda mogla da uprizori padne li joj samo na tren mrak na oči. Ako postoji neko koga bih u bilo kom štrajku podržala, uvek i svuda, to su rudari.