Rudari Resavice su stupili u generalni štrajk. Zato što im država, vlasnica rudnika, ne uplaćuje zdravstveno osiguranje. Rudari su danas ponovo čekali na pečate na zdravstvenim knjižicama i nisu ih dobili. Iako je dovoljan samo trenutak pa da im nikada više ne budu ni potrebne. Država vlasnica im duguje milijardu i osamsto miliona dinara, još od 2004. godine. Rudarima. Duguje rudarima?! Ljudima koji rade pod zemljom gde se vreme jedva menja, gde je mrk gušći od onog kada se oči zatvore. Rudarima koji od pre, ali i posle Zolinog »Žerminala«, do dana današnjeg, žive teškim i siromašnim životom umornih ljudskih bića, u večitoj opasnosti od svega što ni zamisliti ne možemo, a što bi Majka Priroda mogla da uprizori padne li joj samo na tren mrak na oči. Ako postoji neko koga bih u bilo kom štrajku podržala, uvek i svuda, to su rudari.
Moje detinjstvo je počelo upravo u Resavici i od njega mi se pozadinom sećanja motaju pokidane slike zelenog mora šumskog i mračnih, zjapećih usta rudnika. I siromašnih teta, rudarskih žena, koje su leti zvonile na vrata inženjerske zgrade i prodavale vrganje. Velike za moj zagrljaj sa obe ruke. Rembas i rudnici mrkog uglja pratili su me celo detinjstvo, seleći me od rudnika do rudnika. Iako inženjer, moj otac je ceo život tvrdio da je rudar i da od rudara boljih ljudi nema. Rudari znaju da cene život. Pare nikada nisu imali, jedino što imaju je život koga se očajnički drže i sreća, na koju ne mogu dovoljno da računaju, ali bar mogu da je stalnim pominjanjem podsećaju na sebe i ono malo što od nje očekuju.
Pre nedelju dana, više od dve godine od smrti mog oca, na kućnu adresu u Ljubljani mi je stiglo pismo. Obična bela koverta, onakva kakve sve ređe viđamo u svojim poštanskim sandučićima, u kojima caruju duguljaste koverte računa i reklame u svim formatima. Još čudnije od bele koverte bila je adresa na njoj. Napisana ćirilicom. Pisanom ćirilicom. Sa sve starim, još jugoslovenskim poštanskim brojem Ljubljane. I stigla je. Bez obzira na ćirilicu i već dugo nepostojeći broj. A u koverti pozivnica i na njoj grb od kog se ma l' nisam u trenutku rasplakala – Rembas Resavica.
Rembas Resavica i Skupština opštine Despotovac su me pozvali na 38. rudarske susrete. I 156. godišnjicu Senjskog Rudnika i 86. godišnjicu F. K. »Rudar«.
Koverta i pozivnica kao da su stigle iz drugog sveta, iz vremena kada me je otac vodio na kopove, unosio u rudarske jame umotanu u stare, prljave džempere i odavno ne plave, već crne i usijane od ugljene prašine radne, rudarske bluze sa velikim džepovima. U rudarskim menzama sam kusala kašikom veličine lopate redak pasulj iz plehanih, izubijanih porcija, a rudari ruku koje su se malo razlikovale od uglja koji su kopali su me milovali po glavi, trudeći se da ne uprljaju dve bele mašne koje su je ulepšavale po modnim verovanjima moje Roditeljice.
Na sahranu mog oca njegove kolege, rudari, su stigli neočekivano, iako obavešteni samo veče ranije. Čika Duško je držao govor u svečanoj rudarskoj uniformi, crnoj sa sunčanim, uglačanim dugmetima.
Ne znam ko me se setio, ni gde je uspeo Rembas Resavica da pronađe moju adresu i pošalje mi pozivnicu za rudarski susret, obaveštavajući me i o prevozu do mesta polaska za Senjski Rudnik i programu cele proslave, koja je obuhvatala i obilazak muzeja, otkrivanje spomen ploča, rudarski ručak, fudbalsku utakmicu veterana, ali i »Drugarsko VEČE SA PROGRAMOM« sa
naglaskom:
RASTANAK U ZORU
SREĆNO!
Ni jedan od poziva kojih sam se ovih godina nadobijala, za prijeme, svečanosti i još svečanija otvaranja i zatvaranja, uključujući i ona sa buljukom ministara, predsednika i premijera, nije me učinio tako počastvovanom kao ovaj, koji je dobrim poštanskim i poštarskim srcem, uspeo uprkos ćirilici da stigne na ljubljansku adresu.
Ni za jedan prijem ili susret mi nije bilo tako žao što ne mogu da odem i što je stigao malo kasno...jer ako ne čast što sam pozvana ravnopravno među rudare, ono zahvalnost što me se neko od resavskih, rudarskih kolega mog oca setio, bi me naterala da odem i ponovo vidim sve one čija sam lica u međuvremenu zaboravila, ali oni mene nisu. I koji bi odmah, uz pozdrav, pokazali rukom visinu ispod kukova do koje sam im sezala u vremena iz kojih me se sećaju.
Zbog toga, ali i zbog toga što su rudari uvek u pravu i što nikada ne mogu dobiti onoliko koliko svojim teškim, vanvremenskim, radom zaslužuju, dajem svoj glas i pozivam na podršku rudarima Resavice. Najmanje što su zaslužili je zdravstveno osiguranje. I oni i njihove porodice.
PODRŠKA RUDARIMA RESAVICE!
SREĆNO !
http://blog.b92.net/arhiva/node/3067.html