Juce sam govorila u Torinu na jednoj tribini na pravnom fakultetu...na kraju su me iz publike pitali ,izmedju ostalog, sta ja mislim o zenama koje hoce da idu u rat. Setila sam se tada Vukovara, ispricala im moju istinitu pricu.
Sedeli smo u kafani 1991 u jesen nas cetvoro, dva muskarca i dve zene. Uleteli su vojna policija i civilna , u paru, kako su tada inace skupljali muskarce po gradu: legitimisu ih civilni a odmah mobilisu vojni.
Prisli su nasem stolu i trazili, SAMO MUSKARCIMA licne karte. Tu ja lepo feministicki skocim: a sto samo njima, a ne i nama!
Kada sam prvi put ozbiljnije iščitavala ono što je Neill pisao, pomislila sam da je sve to lepo: sloboda, uvažavanje, ljubav... ali, da li to „radi na terenu"?
Rešivši da dokažem da su to samo lepe ideje, većinu kojih je u praksi nemoguće primeniti, krenuh u potragu za Neill-om u sebi.
„You may love the idea
Poznati osecaj kada me decije rucice bude iz sna. Moj trogodisnji sin Ivan me golica. Kaze vreme je da ustanem. Jos me oslovljava sa tatice. Jos mi se spava, ali i ne probam da mu objasnim koliko sam umoran. Igram sa njim. Mazimo se kao tata lav i lavic. Ujedam ga za stomacic a on zadovoljno grokce i smeje se. Pridruzuje se i mama Jovana. Ujutru volim i sa njom da se igram ali nemamo adekvatne "uslove za igru". Provodimo par dragocenih minuta u porodicnom mazenju.
Pitam Jovanu kakvi su nam planovi za danas, namerno se praveci da sam zaboravio eventualni odlazak
Piše: Boban Stojanović
NAJAVA:
Dame i gospodo, ladies and gentlmen, damen und herren, dobrodošli u Cirkus Tolerancija!
Samo danas povodom Dana tolerancije, za Vas, odabranu elitu i etički superiornu publiku iz vrha vlasti, ministarstava raznih, međunarodnih humanitarnih organizacija, nevladinih organizacija, nastupaju Vaši omiljeni štićenici: Romi, osobe sa hendikepom, najrazličitiji primerci miroljubivih nacionalnih manjina, pripadnici malih verskih zajednica svima nama tako dragih i još mnogo drugih egzotičnih vrsta.
Pa, neka predstava počne!
Pretpostavljam da ste svi videli snimke i čuli za izveštaj Međunarodne organizacije za zaštitu prava osoba ometenih u razvoju. Ne bih ovom prilikom da tvrdim da je ovako ili onako jer ne znam pouzdano.
Ono što znam je da je reakcija ljudi iz vlasti, hmmm, diskutabilna:
Ako vam je vec dosadilo da gledate nase sportiste kako gube vec dobijene meceve u posljednjim trenucima utakmica, pogledajte donji snimak posljednjih 88 sekundi finalnog meca regionalnog prvenstva u americkom fudbalu SELAF (www.selaf.com) izmedju Beograd Vukova i Budapest Wolves odrzanog 27.10.2007. godine na terenu na Adi u Beogradu. Vukovi su gubili 0.20 u drugoj cetvrtini i 14-27 na 1:28 prije kraja utakmice, i ipak postali SAMPIONI!
састав на тему . . . . кацмо оно расли
вода медитерана откида , еноје . баш ми пријатно овако изваљеном у љуљашки ,у застакљеној тераси над валетом ,а ветрића орканског није да нема ,вазда је он присутан у новембру овде & утом, ............... у ушесима рефрен песмице "дунавом плови јелен срогови" слушане шездесетих века одлепршалог у кафани "плави дунав" унашем Селу. уфалширани вокал коњасте певаљке уистину је умео да нас одобровољи заљубљене , а младе . . . . . . .дали је носталгија у питању или само доконо присећање ?
... svi ovi likovi popularne kulture imaju ili ce u najskorije vreme dobiti svoje spomenike u nekom od delova exSFRJ. Fenomen je toliko zanimljiv da se cak i New York Times njime bavio. List je objavio pozamasan tekst o novim balkanskim spomenicima.
Ja cu da stranu da metnem cinjenicu da je izasao tekst o necemu sto smo ovde na exYU prostorima uradili a sto nije "etno" , "izvorno" i da smo (konacno) napravili nesto sto jasno i bez problema, jezikom univerzalno prihvacenih simbola, komunicira sa ostatkom sveta, te da je neko napisao nesto o tome. Komunikoloshki ekscesu par excellance!
Krstareći internetom, naletela sam na jednu izuzetno zanimljivu kampanju, koju vam prenosim u celosti i bez ikakve lične intervencije. Naime, nekoliko javnih ličnosti je pokrenulo hrabru i neobičnu akciju iskazivanja solidarnosti sa našim bivšim sugradjanima, podsećanja na zločine i izbegavanje odgovornosti, zbog kojih je Srbija izgubila Kosovo.
Ovaj hrabar i neoubičajen gest govori više nego hiljade potrošenih reči, svi pregovori, pretnje, obmanjivanje javnosti, zaklanjanje iza nakaznog ustava. Ovi ljudi slikom govore: Albanci su naša braća, hladnjače su naša sramota.
Nema načina da skočim do apoteke i da na brzinu kupim apsirin. Komšije, više od kafea i parka, vole apoteku kod tri sestre. A apoteka je prekoputa, na uglu. Napred izlog našaran Art nouveau cvetovima; a unutra vitrine, biljurna ogledala, drvene zmije uvijene oko drvenih pehara, mali milion fiočica i teglica po policama, rukom ispisane etikete, stupe i tučci, staklići. Ima i jedan veliki sat s klatnom pod plafonom. I srebrna kasa. Ima takvih starih framacija. I miriše starinski. Na čisto, na prašak za glavu i kolonjsku vodu. Ista kao pre sto godina kada je otvorena. Ili mi
Beograd je ipak sasvim poseban grad. Dokaz za nešto tako predstavlja ugao Simine i Kapetan Mišine ulice koji je pre izvesnog vremena neko izuzetno inventivan i originalan ukrasio tablom na kojoj je ispisano «ćošak Salvadora Dalija». Pokušaću da između ovog genijalnog gesta meni nepoznatog autora i tvrdnje da je moj grad «poseban» uspostavim uzročno-posledičnu vezu.
Sama tabla ima oblik uobičajenih beogradskih uličnih natpisa, jedino što je, zbog ulegnuća na zidu na kojem je prikačena, presavijena pod pravim uglom(?!). U čitavom svom životu,