Zapanjen sam reakcijom na post koji sam postavio pre dan i po. Preko 13.500 čitanja i 250 komentara! Nisam verovao da opis jednog poluincidenta koji mi se dogodio može izazvati takvu lavinu interesovanja, komentara i sukoba. Želim da to podelim sa vama.

Evo, eksperimentišem pisanje bloga na srpskom, ali na mom buđavom, uličnom srpskom.

Here’s my first experimental Serbian language blog, but don’t worry foreigners – the English version is there too.

we are the world Visoki nivo Security je sada i na evropskim aerodromima. Stasi su prosle nedelje oduzeli puder u Minhenu sto sam ja protumacila mizoginijom ( jer su svasta drugo ostavili) a juce je osamdesetogodisnja Podogoricanka sa stapom odustala u Beogradu od Londona ali ne i od boce rakije koju ima nameru da odnese svom sinu u belom svetu ...Evo americkog alterglobalistickog recepta...

--Last week I went through security at Newark. I had just put my carry-on, pocket stuff, laptop and shoes on the belt and was standing in stocking feet waiting to go through the metal detection arch. A dozen people were in line for the arch ahead of me.I looked down. There was a bin full of discarded bottles. Most, but not all, were plastic.I espied a long, thin bottle of dark fluid. "Tawny Port,"it said, "20 years old." Unopened.I picked it up.

Nobody cared.

Izgleda da sam „zbog“ Čedomira Jovanovića i Vladimira Bebe Popovića izgubio neke drage prijatelje i bliske osobe, ili ako ih baš nisam izgubio sasvim, sigurno smo se udaljili. A to ume da mi padne teško iako valjda ne bi trebalo. Jer ako prijateljstvo nije izdržalo test „Čeda ili Boris“ onda možda nije ni bilo pravo prijateljstvo.

Najmasovniji reality show u Srbiji je poceo! Tek je pocetak Decembra, a kampanje su gotovo u punom jeku. Niko ne zeli da propusti ni jedan jedini sat. Do 21.01. naslusacemo se i nagledati svega i svacega. Bicemo svedoci preko hiljadu obecanja i oko milion uvreda. Takodje cemo biti nevine zrtve bezbroj reklamno-politickih poruka. Politika je ponovo glavna tema cak i u onim krugovima u kojima to nije za ocekivati.

Foto: Mira ZdjelarHOLDEN: One one eight seven at Hunterwasser...

LEON: Oh... that's the hotel... where I live.

HOLDEN: Nice place?

LEON: Huh? Sure. Yeah. I guess.

(Hampton Fencher i David Peoples: Blade Runner)

Pre dvadesetak-tridesetak godina još uvek se uveliko govorilo u teoriji kako živimo u civilizaciji koja se odrekla vremena i temporalnog, a u korist prostora i sadašnjosti. Kritikovala se supremacija spacijalnog u modernizmu, težnja za ekspanzijom, mit o granici. Danas, kada je i prostor, kao i vreme, sabijen i skuckan u virtuelno, i ta varijanta graničarsko-osvajačkog modernizma deluje anahronično.

U neonu i staklu kojima smo sve više i sve sistematičnije okruženi, prostor gubi svoje atribute, prostranost i prostornost, i osećaj uzbuđenja pred neistraženim, osećaj iznenađenja i anksioznosti pred novim, sve je ređi, i sve standardizovaniji. Zara nas čeka i u Beogradu, i u Torontu, i u Bogoti, i u Kuala Lumpuru. Ista planeta, iste pantalone. Čak i da nema Zare, ili baš tih pantalona, DHL isporučuje.

The optimist in me recalls an old marketing maxim: "all publicity is good publicity". Thus I am encouraged when I read below that the Radicals are marketing Mahatma and Nelson as their icons and mentors with whom they would like their hero to share the podium. They assume their supporters are unlikely to go and check out these new honorary comrades-in-arms of their party. They are underestimating the intelligence of their supporters.

Negde oko pola pet popodne sam krenuo u prvcu centra grada i u trenutku kada sam skrenuo u sokak koji vodi pored Vukovog i Dositejevog muzeja prema Višnjićevoj ulici spazio sam čudnu grupu ljudi koja mi se kretala u susret. Predvodila ih je izuzetno visoka plavuša koja je po intonaciji i govoru tela očigledno predstavljala vođu grupe. Ostatak su činila četiri zdepasta muškarca koja su sa njom nešto žustro raspravljala, smejući se na način koji je pomalo podsećao na groktanje. Ne bih im verovatno posvetio mnogo pažnje da se blajhana predvodnica nije zaustavila ispred mene, pogledala me sa prezirom i rekla: „Evo našeg patriote!“

kako javljaju prijatelji iz srbije, mnogim segmentima interneta u srbiji danas nema pristupa. da li se radi o tehničkom problemu, ili je nešto drastičnije po sredi? kao i uvek, iz srbije samo nemir. nadam se da će naši prijatelji, porodica i sunarodnici, biti u prilici da nam se što pre jave. za sada samo nemir...

ako se neko još seća sarajevske humorističke serije 'top lista nadrealista', verovatno će razumeti sa kakvom nelagodom sam ispratio početni džingl ovdašnje jedne serije, takođe humorističko-satiričnog sadržaja - 'erec nehederet - נהדרת ארץ ' (hebr. predivna zemlja*). razlog za nelagodu je bio, kao što svi dobro pamtimo, u tome koliko se televizijska satira stvarno poigrava sa realnošću, a koliko je zasnovana na autentičnim isečcima iz života?

Kada na Internetu pokušate da saznate nešto više o osnovnoj školi "Kralj Petar prvi", dobićete rezultate o kriminalnim radnjama direktora koga terete za razne zloupotrebe.
Svi oni dinari i funte koje se pominju nisu ništa u odnosu na zločin kojeg je neko počinio ovih dana.
Radi se o onom drvetu uz školsku ogradu od kovanog gvožđa. Možda se neko seća tog zajedničkog života ograde i drveta koji su godinama srasli jedno uz drugo.
Danas toga više nema.
Pitam javno: kojem je to mozgu smetao taj život?
Odgovore kao što su: "moralo je tako", "predstavljalo je opasnost", "bilo je bolesno", "takva je bila odluka"... ne prihvatam.

Ove slike dole, tragovi su neograničene ljudske gluposti.

Da li se sećate tamo osamdesetih najave školskog programa na tada jedinom kanalu (kako li se zvao kanal??) kada mali televizor budi veliki televizor?

Nešto ovih dana mnogo provodim vreme sa sitnom dečicom pa im prosto zavidim – treba da krenu u osnovnu školu.

Why dive into an already overpopulated ocean of words I sit here asking myself? Do I have anything to add? Wouldn't silence be a more generous contribution? And who actually lives in this Kingdom of Blog: Anonymity masked often with cute pseudonyms camouflaging human beings I will probably never meet? Is Bloggism a symptom of our atomised lives where we know ever more people and ever less all at the same time?

 marsirala, marsirala....Glavni junak Josepha  Hellera  u knjizi Nešto se dogodilo priča o tome kako je kao  vrlo mlad  gajio  dugogodišnje seksualne fantazije o dvadesetšestogodišnjakinjama.  „Jedina dvadesetšestogodišnjakinja koju sam ikada imo, bila je moja vlastita žena, ali ja sam tad već imao 34“.

Kao što su mi daleki i strani (itekako strani) zagovornici granice Karlobag - Ogulin - Karlovac - Virovitica, tako mi i jugonostalgija postaje sve misterioznija pojava.

Ne zbog toga što je 'grobnica srpskog i raznih drugih' naroda bila vrhunac besmisla, etalon zla i simbol nakaradnog nego zbog činjenice da vreme prolazi i da normalan svet, za razliku od istorijom opsednutih, napreduje. Traži rešenja, put ka boljem.

Nego, da mi neko ponudi da u petak gledam Radnički Niš - Hajduk, u subotu Olimpiju i FMP Železnik, da odbojkaši Vojvodine dočekuju Mladost, a na Banjicu Partizanu dolazi Jadran iz Splita... ne bih razmišljao.