Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Goran Marković

Moj prilog biografiji Mihalja Kertesa

Kako je ovih dana "u žiži javnosti", možda će biti interesantno pročitati šta sam o Mihalju Kertesu zapisao u dnevniku pre skoro sedam godina, nepunih mesec dana pre njegovog pada. Uzgred, da li ste znali da se slavni američki reditelj Majkl Kertis, tvorac čuvene "Kazablanke", u stvari takođe zove Mihalj Kertes i da je poreklom Mađar...


SLUŽBA

 U mome susedstvu postoji frizerski salon „Meda“ koji je, izgleda, na ceni sudeći po tome što je, uprkos činjenici da spada u one skuplje u gradu, često pun. Ja se tu ne šišam, ne toliko što bih žalio pare nego zbog toga što sam navikao da odlazim kod gospođa Jele u frizernicu koja se nalazi u okviru hotela Mažestik.         


Tvrđava

Kada sam se doselio na Dorćol nisam mnogo obraćao pažnju na Kalemegdanski park iako se on nalazi takoreći preko puta moje kuće. Nisam imao naviku da se šetam po njemu iako sam skoro svakodnevno odlazio tamo na tenis. Odem, odigram i pravac – kući. Sam park sam doživljavao kao utočište besposlenih penzionera, parova koji nemaju prostor za upražnjavanje svojih ljubavnih potreba i raznih manijaka. Usto, smatrao sam kako to mesto isuviše dobro poznajem da bih se upuštao u nekakvo novo viđenje Kalemegdana.         


Zoran Đinđić, ili O hrabrosti

Kad god pomislim na Zorana Đinđića setim se onog kadra, snimljenog noću, u kome on dolazi „mečki na rupu“, to jest prelazi nekih dvadesetak koraka odvratnom, izbetoniranom stazom, osvetljenom šugavim neonskim svetlom i ulazi u kasarnu SAJ-a u Kuli. Ispred ga čeka njegov budući dželat ali on korača odlučno, rešen da ide do kraja. Taj trenutak veoma podseća na onaj u kome, svestan da čini možda fatalni korak, Orfej silazi u Tartar, prošavši pored besnog Kerbera.  


Serbonovi sinovi

 Pre nekoliko dana mi je stiglo sledeće elektronsko pismo:  

Са нескривеним задовољством Вас обавештавам да је, на предлог Жирија, Управни одбор Удружења универзитетских професора и научника Србије, на седници одржаној 16. јануара 2007. године једногласно донео Одлуку да Вам се додели  


Novogodišnja priča

Na nekom od pulskih festivala, u hotelu “Rivijera”, književnik Joža Horvat, inače strasni moreplovac, ispričao mi je sledeću priču.

On, žena i sin su sav svoj imetak uložili u gradnju jahte “Besa” i 1968. krenuli na put oko sveta. Jedrenjak je bio solidno urađen, prepun savremene opreme, imali su dovoljno iskustva za takav poduhvat pa je njihov kolektivni, porodični san najzad počeo da se ostvaruje. Atlantik su prešli bez većih problema ali kada su stigli u Dominikansku republiku sačekao ih je haos građanskog rata. Nekako su nastavili dalje ka jugu, ali, kao po pravilu, gde god bi stigli nailazili su na revolucije, vojne prevrate, ratove. Srednja i Južna Amerika su te godine plamtale. Nekako su se dokopali Pacifika i krajem decembra stigli u Indoneziju.


Sveti Nikola

Večeras se, jasnije nego ikada, sećam boje i oblika čarape koju mi je baka isplela vunom od rasparenih rukavica i džempera koji više nisu mogli da se krpe na rukavima. Sećam se, dakle, kristalno jasno te čarape i načina na koji je stavljam u prozor, sa iskrenom nadom da će svetac u nju ostaviti nešto lepo, možda čak i čokoladu.


Poštovani blogeri, dragi prijatelji


Zapanjen sam reakcijom na post koji sam postavio pre dan i po. Preko 13.500 čitanja i 250 komentara! Nisam verovao da opis jednog poluincidenta koji mi se dogodio može izazvati takvu lavinu interesovanja, komentara i sukoba. Želim da to podelim sa vama.


Patriote

Negde oko pola pet popodne sam krenuo u prvcu centra grada i u trenutku kada sam skrenuo u sokak koji vodi pored Vukovog i Dositejevog muzeja prema Višnjićevoj ulici spazio sam čudnu grupu ljudi koja mi se kretala u susret. Predvodila ih je izuzetno visoka plavuša koja je po intonaciji i govoru tela očigledno predstavljala vođu grupe. Ostatak su činila četiri zdepasta muškarca koja su sa njom nešto žustro raspravljala, smejući se na način koji je pomalo podsećao na groktanje. Ne bih im verovatno posvetio mnogo pažnje da se blajhana predvodnica nije zaustavila ispred mene, pogledala me sa prezirom i rekla: „Evo našeg patriote!“


Pornokratija

Stalno mi se vraća ona poznata definicija Endija Vorhola: pornografija je sve ono što nema priču. Možda to i nije sasvim tačno, s obzirom da većina pornografskih dela imaju kakvu-takvu priču ali je sigurno da prave priče ne mogu biti porno.

Ruku na srce, Vorhol je potpuno u pravu. Nazovi fabula koju imaju pornići, lažno se predstavljajući kao priča, u stvari je najobičnija konvencija, dogovorena šifra koja samo potvrđuje da su događaji koji prethode onom glavnom sasvim nebitni. Na drugoj strani, u pravoj priči se stvari razvijaju na originalan način a pravac njenog toka je po pravilu nepredvidiv. Pornografija se trudi da konzumenta ne opterećuje nečim sa čim on ne računa, ona ne voli bilo šta što je nedogovoreno, od poza pa do reči koje porno zvezde izvikuju tokom navodnog vođenja ljubavi. Pripovedanje, međutim, podrazumeva stalni rad autorove mašte i apsolutnu inventivnost, unutrašnji svet za koji niko nije ni sanjao da postoji.  


Obaveštenje blogerima

Ovim putem obaveštavam sve zainteresovane da je urodila plodom inicijativa blogera B92 za postavljanje ploče koja će podsećati stanovnike ovog grada na tragičnu okolnost da je pre šest godina na autobuskoj stanici Zeleni venac glumac Dragan Maksimović prebijen od strane grupe Skinhedsa i da je kasnije podlegao povredama zadobijenim u tom incidentu. Ploča će biti otkrivena u subotu 18. 11. 2006. u 13 časova na mestu tragičnog događaja.


Manijaci

Pre neki dan sam hodao ulicom u smeru Ateljea 212 kada je ispred mene zastao nekakav starac i tačno ispred mojih nogu pljunuo na trotoar. Zastao sam i zverski ga pogledao. On je zbunjeno stajao tik ispred mene, ne shvatajući zašto ga posmatram tako intenzivno, neprijateljski. Ni na kraj pameti mu nije bilo da je u njegovom činu bilo nečeg neobičnog, neregularnog. Samo je malo čvršće uhvatio pod ruku omalenu staricu koja je u izlizanoj bundi hodala pored njega. Kao da je želeo da se obezbedi od mog agresivnog ponašanja.    


Slučaj Dragana Maksimovića, treći put

S obzirom da sam se prihvatio obaveze da u delo sprovedem ideje blogera sa ovog sajta u vezi obeležavanja mesta na kome je napadnut na glumac Dragan Maksimović, obaveštavam sve zainteresovane da su Sekretarijat za kulturu Beograda i Narodno pozorište u veoma kratkom roku odlučili da pokrenu postupak za izradu i postavljanje ploče na mestu na kome je Maksa napadnut, kao i da ustanove godišnju (ili bijenalnu) nagradu za autentični glumački lik koja bi nosila ime pokojnog glumca. Meni je povereno da sastavim tekst koji bi se našao na spomen ploči. Da bih nešto tako učinio, morao sam da se detaljno obavestim o tragičnom događaju i evo rezultata moga istraživanja.           


Pismo skupštini grada

Ovo pismo sam jutros poslao na adresu skupštine grada, na sugestiju blogera sa ovog sajta a posle dugotrajne prepiske koju smo imali na temu smrti glumca Dragana Maksimovića. Nekolicina njih misli da pismo treba objaviti u posebnom postu kako bi se  i oni koji nisu u toku događaja uključili u akciju prikupljanja glasova (blogova?) za postavljanje spomen ploče na mestu na kome je Maksa nastradao. Evo tog pisma:


Da li su pecaroši samoubice?

Naravno da svaki pokušaj da se na pitanje: «Zašto živimo?» pruži nekakav suvisli odgovor ne vodi ničemu. Ali, možda se na to može odgovoriti drugim pitanjem: «Zašto ne umremo?»

Nekada davno, prijatelj psihijatar, koji je noću radio na «Teleapelu», službi čija je namena bila da potencijalnim samoubicama pruži prvu pomoć, otkrio mi je kako postupa u slučaju kada mu se javi neko ko ima očiglednu  nameru da sebi prekrati život. Osnovno je da ga se navede na racionalno objašnjenje svoje namere. To samoubica, već po prirodi svoje nakane, nema šanse da izvede. Pitanje kojim ga psihijatar navodi na Sizifov posao iznošenja razloga za taj čin glasi: «A zašto se već ranije niste ubili?» Onoga sekunda kada samoubica prihvati tu vrstu razgovora on zapada u nerešive teškoće čiji je zadatak da mu samoubistvo predstave kao potpuno apsurdni gest.


Syndicate content