Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

blogs

Zašto prihvatamo da nas zavlače?

Nije mi jasno zašto ozbiljni ljudi doživljavaju priče oko šetog, nultog ili kojegod principa -ozbiljno. Ajd' da oprostim politički aktivnima, to im je pos'o, mada mi je i to malo bezveze - nekako jadno deluje kada se ljudi od integriteta upinju da predstave sopstveni politički interes kao nekakav princip, opšte dobro, demokratiju po sebi. Svaka tvrdnja o tome koju sam čuo, od šestog principa (kao da Koštuničina vlada nije imala svog predsedničkog kandidata, nesretnog Maršićanina, pa joj tada nije smetala mogućnost da imaju i predsednika i premijera), preko toga da je narod dao nekakav premijerski mandat (a ne određen broj glasova na osnovu kojih se dobija određen broj poslanika, i to broj drugi po redu) Demokratskoj stranci, do tobože principijalne priče o nekakvoj političkoj platformi o kojoj su se, naravno, svi složili jer je potpuno lišena bilo kakvog konkretnog političkog sadržaja. Nema tu ništa drugo, osim – ko može da obnezbedi 126 glasova za vladu.

Ajde, molim vas. Ta jasno je da ćete napraviti vladu.


Slika Dorijana Dinkića

Prošao je 12. mart.
Zoranovo ubistvo je u najmanju ruku kosmička nepravda i nema se tu dodati ništa što već  svi ne znamo. Reči i onako nisu dovoljno da opišu osećanje besa kroz koje se mešaju krik i tišina... Zato se u ovom blogu okrećem nečemu što me ovih dana dodatno uznemirava i iritira.


Vikipedijanska škola istraživačkog novinarstva: Kroz pustinju i prašumu

 

  • Viki škola
    • Škola istraživačkog novinarstva
      • Kroz pustinju i prašumu: Željko Malnar

Ako ste pomislili da istražujemo pustinje i prašume poznatog nam Sjenkijeviča, prevarili ste se. Ako mislite da je (pod)naslov simboličan: prevarili ste se. Mi (od)istinski idemo u pustinje i prašume ne Sjenkivijeviča već Željka Malnara. Put u prašume počinje pored kontejnera ispred moje kuće...


"Hram moderne ekonomije"

 

 Iako je izlazak na berzu do 10. marta bio obavezan za sva akcionarska društva u Srbiji, i dalje oko 1.000 kompanija nije ispunilo svoju obavezu. Međutim, mnogo je važniji da se radi o stotinama hiljada građana Srbije koji ne mogu da raspolažu slobodno svojom imovinom zbog samovolje menadžera tih firmi. U pitanju je brutalno kršenje ustavnog prava građana i zaista očekujem da će nadležni ograni (prije svih Komisija za hartije od vrijednosti) drastično kazniti one koji ne poštuju zakon. U stvari, kazna bi mogla biti dopunjena (pored obaveze da ta kompanija mora odmah da se listira) i obavezom objavljivanja kvartalnih finansijskih izvještaja kao i insider-skih trgovina menadžmenta (ovo će da ih boli više nego bilo šta drugo). Novosadski sajam, Lukoil-Beopetrol, Politika, Soko Štark, Paraćinka, samo su neke od kompanija koje su ispunile svoje obavezu i ovih dana počinju berzanski život. U svakom slučaju, biće vruće proljeće na berzi, a uvijek možete da uzmete BIP pivo da se rashladite.


Beyond Anthrax

I have opted for a change of scenery for today’s blog. Rather than the usual, I am including details of a particularly funny and horrifying incident that so nearly befell whilst working in London a few years back.  

Beyond Anthrax: 


Remembering Điki - a day late, but better late…

I remember the day Đinđić died very well. I’d been here for around seven months and was working in Dom Omladine for B92 at the time, editing raw news translations for the English site. The day was hot for mid-March – about 74 degrees (23°c) – and I was just preparing for my morning coffee and cigarette on the stairs when a short news item came in for me to edit. 


Hoće li sloboda umeti da peva...

Za mene je Zoran Đinđić bio i ostao simbol nasmejane Srbije. Lepe, pametne, dobre Srbije. Srbije, koja je slavila Slobodu dizanjem ruku do neba, neobuzdanim smehom, zastavama, pevanjem...kako sam bila ponosna 5. oktobra na sve njih, na sve vas...koji ste u dnevnicima, na naslovnim stranama ovdašnjih novina, pokazivali već skoro zaboravljeno, lepo lice Srbije. Sećam, kako su danima, počinjali dnevnici...prva vest, Srbija - Zoran Đinđić na binama, na balkonu skupštine, sa širokim osmehom i raširenih ruku. Činilo mi se da je na svetu malo Slobode, da je prosto nema onoliko, koliko je Srbija mogla u tom času da raširi ruke.


Đinđić

Prolece: OlgaProlece: OlgaBilo je Ono Vreme kad smo svi gubili veru.

Sa velike distance, nekako sam se borila da pomognem, da popravim, da podržim.

Tu i tamo hvatao bi me strah, pripadala sam grupi koja se zalagala za mir na Balkanu, izjašnjavala sam se protiv Miloševića.


Zoran Đinđić, revolucionar

Zoran Đinđić: leto 2000Zoran Đinđić: leto 2000Jako je teško pisati o njemu. Mislim, pišem ja o njemu kad god pišem o Otporu i petom oktobru, ali teško mi je da pišem o njemu van tog konteksta. Od kako je ubijen, više puta sam preispitivao kritike koje smo kao Otpor upućivali njegovoj Vladi.

Između maja i septembra 2000. viđao sam Zorana Đinđića skoro svaki dan na sastancima DOS-a na koje sam dolazio kao jedan od dva predstavnika Otpora. Na svakom mogućem sastanku smo ponavljali da je protiv Miloševića potrebno primeniti građansku neposlušnost i nenasilni otpor. Utisak mi je tada bio da je među njima jedino Zoran Đinđić kapirao foru. To je Đinđić koga se ja sećam - revolucionar.

Jedno krajnje neuobičajeno viđenje Đinđića, ali to su bila neuobičajena vremena.


Secanja ...

Prvo pravo sećanje na live pojavu Zorana Djindjica u mom slučaju predstavljaju hladni dani studentskog i gradjanskog protesta 96-97. Bilo je hladno u obrazima a toplo u srcu. Nikada necu zaboraviti hrabrost koju su on i ostali tada ispoljili. To je bio i početak rušenja vlasti koje na kraju nisam docekala u zemlji.

Pocetak 2000-te je za mene bio depresivan, siv i bez ikakve perspektive. Pridruzila sam se masi onih koji su i dalje odlazili i nakon nepuna 2 meseca na obalama zenevskog jezera uz B92 i svetske TV stanice docekala 5. oktobar. Sveza u emigrantskom stazu urlala sam od srece i istovremene tuge jer nisam bila prisutna. Ali, samo da zaradim jos koju hiljadu pa cu se vratiti, mislila sam. Zemlja i moji su konacno na sigurnom zahvaljujuci Djindjicu, a moj doprinos neka budu sveze devizne novcanice.


Čovek sinergije

Kada su domaćini pre izvesnog vremena zamolili nas blogere da na današnji dan razmenimo svoja sećanja na Zorana Đinđića, prve slike koja su mi se pojavile pred očima nisu bile one iz šetnji, ispred kordona, ili govora na Terazijama, već momenat kada sam konačno uvideo njegovu veličinu kao državnika. Slučajno ili ne, baš na primeru iz mog esnafa.


tezi put

djindjic je bio i ostao nepopularan politicar. dok je bio ziv bio je nepopularan zbog toga kakav je bio, a posle smrti je postao popularan zbog onog sto nije bio.

da je djindjic danas ziv, bio bi srecan i zadovoljan situacijom u srbiji. stavise, verovatno bi svoja obracanja javnosti trosio na ubedjivanje iste da im je mnogo bolje, ioako se oni osecaju kao da im je mnogo gore. posto to je radio u periodu posle petog oktobra, a sada je sigurno bolje nego tada.


Simbol normalne Srbije

Prva pomisao na pomen Zorana Đinđića je jedan naš kratkotrajni slučajni susret u jesen 2000.

Ukrštali su nam se i pre toga često putevi u petnaestak godina tokom kojih je on bio opozicionar, a ja novinar nedržavnih/opozicionih/"nezavisnih" ili šta već medija. Ali jedan slučajni susret na minhenskom aerodromu nakon prevrata u Srbiji ostao mi je urezan jer mi se danas čini da je sadržavao mnogo toga što je bio Zoran Đinđić.


Snaga pojedinca

Na Zorana Djindjića pomislim skoro svaki dan, svaki put kada se suočim sa ponižavajućom stvarnošću u kojoj živimo od trenutka njegovog ubistva. Svaki put kada me iz medija napadnu samodopadljive slatkorečive besmislice poput "šestog principa" pomislim da to ne bi bilo moguće da je Djindjić živ. Čini mi se da bi se čak i ovi "besprizorni" stideli da pred ozbiljnog političara  izadju sa ovako očigledno glupavim i nedemokratskim predlozima.


Fleke

Nekoliko dana posto je ubijen premijer Srbije Zoran Djindjic, novinari su, na konferencije za stampu u Vladi Srbije, pustani bas kroz ulaz kroz cija je vrata premijer, smrtno pogodjen, proleteo, i srusio se na stepenice iza njih.

Tih dana, na ovim uskim stepenicama, oblozenim crvenim tepihom, bili su vidljivi tragovi krvi, a u cosku stepenica je, potpuno skrajnut, lezao vrlo mali buket osusenih ruza.

Koliko god da se neko trudio, nije mogao a da ne ugazi u neku od skorenih lokvi krvi, i tako su one, posle svakodnevnih visednevnih stampeda novinara i fotoreportera, postajale sve blatnjavije i manje vidljive.


Syndicate content