Seo sam za kompjuter, pustio pesmu koja će mi pomoći da što bolje napišem ovaj blog, T-Rex – Children of the Revolution na repeat i pokušao da se skoncentrišem. Ono o čemu sam razmišljao ovih dana jeste Money back Guarantee, tj. uopšte o uslugama i proizvodima. Kada kupite neki tiganj ili set noževa preko telešopa i taj proizvod vam se ne sviđa, vratite ga u određenom roku i dobijete svoj novac natrag. Ili kupite neki čips, za koji se ispostavi da nije po vašem ukusu, jednostavno prestanete da isti kupujete ili prekinete da jedete čips. Ne dopada vam se usluga EPS-a, iseku vam struju, kupite solarne ploče ili agregat. I tako dolazim do zaključka (koji možda i nije tačan) da jedine dve usluge koje ste primorani da plaćate, bez obzira da li ste njima zadovoljni ili ne, jesu usluge države i preplata na RTS. Naravno, ako odlučite da bojkotujete usluge EPS-a imate tu sreću pa u isto vreme s vrata skinete i RTS, ali državu koliko god loše usluge pružala ne možete, tj. vrlo je teško zameniti ili ukinuti.

Tema:******

dodaj novi komentar

.

 - ja mislim da je to tako i tako

-ih, ti mislis? odakle ti bre to?

-ma nosi se!

-da da! to se kosi sa finim ponasanjem.

-pa ti si reko ovo, a ja ono

-ma jok nego cu tebe da slusam!

-vazi

 -izvinjavam se, ja bih da kazem da se ne slazem

doborodosliU Potemkinovom selu genrala Jovana  Čekovića . U rodnom selu premijera Koštunice. Još pre dve godine otišli su radnici. Tkačnica zatvorena. Vajati zatvoreni. Restoran zamandaljen. Etno kuća zatvorena. Samo su jedna vrata hotela otvorena. Ona koja su obili da bi se još nešto odatle iznelo. Hotel koji je trebao da ima pet zvezdica, otvoren i zatvoren bazen,  ostao je nedovršen.  

Onaj gospodičić Ahtisari onomad olako ispljunu kolektivnu uvredu, a Srbi požuriše da se zgroze. Dakako, neki požuriše i da se slože, pa se sad žale da su neshvaćeni u svojoj virtuoznosti.
Jbg, Usud i Suđaje i dalje samo rade svoj posao, pa kako se kome padne. Moj današnji razlog za pisanje neće biti žvakanje ovog izbljuvka (jer to bi bilo pravo preživanje), već osvrt na nešto što mi se dogodilo, a što jasno svedoči o tome koliko smo spremni da se zgadimo nad svojom sopstvenom ružnom osobinom onda kada je prepoznamo u drugome, a da tom prilikom uopšte ne pomislimo da je ružna i kad je naša...

PODSEĆANJE NA 24.09.2000/te I NAŠE DANE

 Red za cigarete-Foto Raus

Ne znam zbog čega ili tek onako, juče  mi se na kompjuteru otvori Crna lista onih .iz 2000-te.....Danas mnogi od njih putuju lagano po belom svetu, dok mi obicni smrtnici i dalje čekamo u redovima za vize...Nekako u isto vreme, pronadjoh i pesmu, „Nasi dani“, pa eto sve to stavih kao podsetnik....

Evo kako je to bilo: u emisiji Pescanik od 15.9.2006. Svetlana Lukic je iskoristila jedan lapsus lingve predsednika Tadica koji je umesto “javna rasprava” rekao “ustavna rasprava” i iz toga je izvukla niz pogresnih zakljucaka a potom je izrekla nekoliko ad hominem kvalifikacija njegove licnosti.

Meni se to nije dopalo. Kao gradjanin i redovni slusalac pomenute emisije pomislio sam da izricanje uvredljivih (i kako rekoh) ad hominem komentara predstavlja privatizaciju i zloupotrebu necega sto je javno dobro – nacionalne frekvencije, u ovom slucaju radija b92.

http://www.reason.com/links/links092106.shtml

Reason Magazine
September 21, 2006
The 50 Habits of Highly Effective Revolutionaries
The third wave of nonviolent revolt
by Jesse Walker

When the Serbian dictator Slobodan Milosevic left office in
October 2000, he was felled not by NATO's bombs but by his
own police and soldiers' refusal to enforce his orders. For
nearly a decade, a merry band of militants called Otpor
("Resistance") had been treating his regime to a mix of
Gandhian disobedience and Yippie-style pranks, planting the
seeds of rebellion across the country and helping assemble a
broad, nonviolent anti-government coalition. When Milosevic
refused to acknowledge that he had lost the 2000 election to
Vojislav Kostunica, the opposition called a general strike.

                          O PRIČI I PRIČANJU

GOVOR IVA ANDRIĆA U STOKHOLMU PRILIKOM PRIMANJA NOBELOVE NAGRADE

. U izvršavanju svojih visokih zadataka, Nobelov komitet Švedske akademije rešio je ovoga puta da pisca jedne, kao što se to kaže, male zemlje odlikuje Nobelovom nagradom koja, merena međunarodnim razmerama, znači visoko priznanje.

Nedelja, 24.09, kao i onda pre šest godina kada je na izborima srušen Diktator. Obično se pominje „peti oktobar”, mada je 24. septembar bio „D day”. Danas je sve jasno osim jedne „sitnice“: šta je Košunica tajno pričao sa Tiraninom?

Bad BloggingNajdraži Pedro,

Srećan ti 57. rođendan i želim ti puno sreće, zdravlja i ljubavi. Naravno i puno, puno uspešnih filmova. Nažalost sprečen sam da dođem na tvoju rođendansku žurku i nadam se da ćeš u svom srcu naći volje da mi oprostiš. Hteo sam da ti pošaljem lepu čestitku za rođendan, ali nemam poverenja u srpsku poštu, zato sam se odlučio da napišem ovaj blog jer znam da ga redovno čitaš, čak te je i jedna naša priča inspirisala da napišeš scenario za novi film.

http://ubicomp.org/ubicomp2006/

LibraryThis device is a portable digital library, a plastic book, a gadget that I may conceivably need...  And what about many other high-tech schemes exposed at this conference? What is our digital dependence, the way forward or just an addiction?...Every day, hundreds of millions of illiterate people use cellphones to communicate...
Nature is beautiful in California, Orange County, the weather superb, the tasteful and pretty Ubicomp2006 souvenir shoulder-bags are even better-designed than  Swiss Army bags...  Yet I have a feeling that this is not our future on display, but our past...  This is not the real world of the 2010s, but California's 1990s.

First, let me tell you what today's blog isn't about. It's not about Dinkić and G17+ pretending they will resign on October 1st while staying in government and keeping control over the key economic ministries and privatization. It's not about Tadić imitating Koštunica. It's not about Koštunica imitating Milošević. It's not about the Radicals imitating people with low IQ's. It's not about Velja Ilić's eloquent vocabulary and imitation of…..himself. It's not about the amazing physical resemblance between Ivica Dačić and Milošević.

jesen negde...Jutros sam se probudio u novom godišnjem dobu! Vrlo bizaran osećaj. Pogotovo što još nisam iskoristio svoj letnji odmor, koji planiram da koristim od sledećeg četvrtka. Odoh ja negde gde je toplije. Gde ima bar 30 stepeni i može da se kupa...

Kako je saopštila Beogradska opservatorija, Sunce je danas, na jesenju ravnodnevicu, u Beogradu izašlo u 06.26, a zaći će u 18.34 minuta. Vreme će prvog dana jeseni biti promenljivo oblačno, a dnevna temperatura u Srbiji kretaće se od 17 do 22 stepena.Od danas, dani će biti biti sve kraći, a noći sve duže, do prvog dana zime, 22. decembra, kada će dan biti najkraći.

Osnovni problem je to što se naše elite vrlo lako i brzo udvaraju zaostalosti i što smatraju da je to vrlina. Potreba elite da se ne razlikuje od naroda koji nije obrazovan, koji nije prosvećen, koji za to nije kriv, jedna je od fatalnih zabluda, jer ako danas posmatrate našu javnu scenu, vi ćete videti da postoje sukobi koji se graniče sa latentnim, a negde i sa otvorenim građanskim ratom, tvrdi Dr. Latinka Perović. 

Elita je najbolji, najodabraniji sloj ljudi stoji u rečniku.

Elita je, dakle, rezultat društvene selekcije.

Elitu sačinjavaju kako oni koji, demokratski izabrani, “vrše vlast” tako i oni koji su najuspešniji, najmudriji, najsposobniji, najkorisniji, najvelikodušniji itd i sl.

Zadatak Elite je, ili bi makar tako trebalo da bude, da se na nju ugleda njen narod, da teži njenom vrlom primeru.

Kako živim daleko od Srbije, svoj utisak o zemlji iz koje potičem stičem na osnovu onoga što mogu da vidim u medijima – a mediji se ne bave običnim ljudima, već onima koji su nekakvim svojim zaslugama ili osobenostima zavredeli da budu zanimljivi novinama, tabloidima, televiziji. Dakle probranim društvom – takozvanom srpskom elitom. A ta je elita krajnje raznolika.

Sitting at a house party the other night I found myself apologising away for various apparent ‘short-comings’ on my part. The Serbian girl that I had been talking to then turned to me and asked me why I was apologising if I had done nothing wrong. She explained to me that in Serbia people only apologise when they do things wrong. Not so in England, as I immediately caught myself apologising for apologising too much.