daleko plavo...

šućurajOk, negde sam visoko, bukvalno, u avionu, let prema Frankfurtu, pa Wiesbaden, „Skakavci“ sutra otvaraju festival.

Ali, nije to poenta priče. Priča je druga i jedan drugi put, za koji je ovo dobra prilika u avionu, ispisati ga.

Elem, kao što pisah, završili snimanje filma, u međuvremenu promenili naslov iz „Žigosan“ u „Odbačen“, najzad bolje zvuči i na engleskom „Rejected“. Put me nosi jutro nakon snimanja put Zagreba, kad tamo po prvi put nakon 19 godina oficijelno gostovanje jednog beogradskog teatra, čitaj Atelje 212, u glavnom gradu HR, bez mnogo publiciteta, ali bilo je za očekivati...

E, a put...

Perast, H. Novi, Debeli Brijeg, ulaz u HR, i sve je to nekako uobičajeno, i bolji put u Hrvtaskoj, i žuta linija sa strane, i sređeno rastinje uz jadransku cestu, i Dubrovnik u rano jutro, i moja ćerka fascinirana njegovom lepotom, tvrđavom Lovrjenac, Minčeta, Stradunom koji naziremo sa visine puta, kupolom Svetoga Vlaha, avaj....Pa onda luka Gruž i beli most preko Rijeke Dubrovačke. Beskrajno plavetlivo neba očišćeno laganom burom otvara nam pogled ka svetlucavom odbljesku mora i vodi nas preko Lopuda, Lokruma ka Mljetu koji nam se jasno u daljini ocrtava, Zaton Mali, pa Veliki, svetlo bele uvale sa retkim kupačima, granica sa BH morem, Neum ružno stecište vikendaša iz Bosne građeno poput Kaluđerice na moru blago nam kvari utisak, do Drvenika gde najbliži nam je Hvar koji nas dužinom svojom vodi do Brača, a ovaj do Splita preko delte Neretve zeleno prozračne sa čudom prirode stvorenim vrtačama kraj sela Blace i dugim kanalom kojim se uliva kraj Opuzena u Jadransko more. Nekako mi zvone u ušima Milan Madenović i Magi – Vodi me na Jadransko More, ja hoću Jadransko More!!!

I mada sam u mladosti svojoj ovim putem više od 20 puta prolazio, ostajem iznova fasciniram njegovom lepotom, da li zbog Dee koja upoređuje slike i boje koje joj se rađaju pred očima sa najlepšim utiscima koje je do sada u životu imala. Prelepo je, kaže...

A onda sa EKV mi najednom u ušima dječji zbor koji pre par godina snimi pesmicu – ljepa naša Hrvatska, Hrvatska, i obala Jadranska, Jadranska....

Ironično se osmehnuh, a bez razloga. 700 kilomentara od Perasta do Zagreba nas put ispred Splita skreće na buduću autocestu Zagreb – Dubrovnik, sada izgrađenu nešto dalje od Splita gde se negde na granici Hercegovine uključujemo na njega okruženim zabezeknutim pogledima lokalnog stanovništva koje izlazi sa nedeljne podnevne mise iz obližnje crkve. Put, definitivno najbolji u Evropi, gazi preko i kroz visoke dinarske planine put Zadra, Šibenika, pa nadomak nekadašnjih perjanica RSKrajine, Benkovca, Obrovca, Knina, beličasti kamen nam zatvara zenice, put ka Karlobagu nas podseća da nas kod kuće ipak čekaju Radikali....

Karlovac i eto nas u Zagrebu.

Pričam svojoj kćeri, zapanjenoj lepotom svega viđenog, kako je bilo nekad, pa kako je bilo onda i gledamo zajedno kako je sad.

Ulazimo u našminkani Zagreb, skockan kako kutija luksuzno opremljene Bajadere iz uređene Krašove prodavice na Ilici, divimo se novim plavim Metro ZET Tramvajima, zaštitnim znakom centra grada, čudimo se kravatama na spomenicima u centru grada, ZET uspinjačom penjemo se ka Gornjem gradu, stajemo na kamenitim vratima na Kaptolu, ulazimo u ogromni prostor katedrale ne remeteći okupljene vernike, nalazeći i one naše u Srpskoj pravoslavnoj crkvi na Ilici, idemo u Hotel istog imena i čudimo se ljubaznosti domaćina. A onda, predstava, nakon toliko godina, i mnogo goreg od godina, prepuno publike, ništa novinara, skrajnuto s medija u danu kada poslednja reprezentacija ostatka jedne bivše države gubi fudbal od Holanđana, hranimo se u restoranu Korčula, pečena hobotnica sa krompirem ispod sača, kutjevačka Graševina,publika predstavom oduševljena, domaćin Duško Ljuština direktor nekadašnjeg - prerušenog u Kerempuh - Jazavca (jerbo je Petar Kočić naš) i gradski ministar za kulturu na strogoj dijeti, kako sam kaže jedini „crnac“ na vlasti u Zagrebu ljubazno i duhovoto govori, otpozdravljam mu i ostajemo do dugo u noć u „Starom Fijakeru“, petljajući po prošlosti, ne voleći sadašnjost, brinući se za budućnost.

Gledam svet očima moje kćeri koju u školi ne uče o Jugoslaviji, koja u knjizi iz geografije ima prekrižene strane o Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni izbačenim iz programa, gledam njenim očima a pokušavam je naučiniti svom iskustvu.

Ma ne žalim, daleko od toga, drago mi je da je nešto lepo...

A krivo što kod mene nije, jer to kod mene volim....

Najviše, a ne mogu da mu pomognem...