Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Taoci

Zoran Djindjić u Istoku, oktobar 1998. godine. U prvom redu, sredina Milivoj Ribač iz KlineZoran Djindjić u Istoku, oktobar 1998. godine. U prvom redu, sredina Milivoj Ribač iz Kline
Predlažem da ovaj blog posvetimo uspomeni na Zorana Đinđića. Mislim da bi bilo izuzetno korisno ukoliko bi svako od nas dao doprinos tako što bi zabležio i sa ostalima podelio neko sećanje na ovog uglednog političara. Verujem da je svaki doprinos dragocen: svi koji nisu imali prilike da ga lično upoznaju, mogli bi da opišu neki događaj iz kolektivne uspomene na vreme, koje je Đinđić, kao predsednik Demokratske stranke, prvi demokratski gradonačelnik Beograda i prvi reformski premijer savremene Srbije, nesumnjivo obeležio.

TAOCI

U 7 i 30 telefonsko zvono odzvanjalo je mojom sobom. Spremao sam jedan od poslednjih ispita. Nadao sam se da ću u stranku morati da navratim tek oko podneva, ali monotoni zvuk najavljivao da će taj dan proteći sasvim drugačije. Iz određenih razloga, u predsedničkom „kabinetu“ su moj telefonski broj davali svakome ko bi se iz bilo kog razloga javio. Pretpostavljao sam da će i sada, pošto se javim, zapljuštati uvrede, ili će dotični početi da mi objašnjava prednosti svenarodne koalicije „Budućnost“, koja jedina može da obori Miloševića i ostvari istinski demokratski socijalizam, bez stranaka razume se...
Međutim, pošto sam se javio začuo sam glas jednog očajnog čoveka. Ukratko, Milivoj Ribač iz Kline, član Izvršnog odbora stranke, obavestio me je da su prethodnog dana oteta trojica njegovih bliskih rođaka. Jedan od njih bio je maloletan. Oteli su ih pripadnici „OVK“. U maniru ljudi sa Kosova zaklinjao me je da učinim sve što je u mojoj moći da mu pomognem. Zaklinjanja su, po istočnjačkim običajima, pratila obećanja da će mi se odužiti. 
Kad je napokon prekinuo vezu našao sam se u čudu. Student četvrte godine, portparol jedne vanparlamentarne stranke, u predvečerje rata u kom je čitava njegova politička opcija označena kao izdajnička, nije baš mogao biti od velike pomoći, bilo kome, a naročito ne nekome ko se nalazi u takvoj nevolji.
Odlučio sam da pozovem predsednika stranke. Nisam bio od onih koji dosađuju preko telefona, uostalom svakodnevno smo se viđali u stranci. Mobilni telefon je očekivano bio isključen. Na kućni telefon sam ga zvao po prvi put. Sledeći put ovaj broj okrenuću pet godina kasnije, u pokušaju da gospođi Đinđić izjavim saučešće. Posle kratkog vremena javio se lično Zoran Đinđić. Razgovor je bio kratak. Prepričao sam razgovor sa Ribačem, primetio da DS ne može da učini mnogo više osim da neprestano o svemu obaveštava javnost i predložio mu da ukoliko do podenva ne dobijemo nove vesti, uputi pismo ambasadorima sila članica Kontakt grupe. Složio se, ali je postavio jedno s ozirom na okolnosti logično pitanje.

-Je li... A taj što ti se javio... Da li ti njega poznaješ? Mislim... da nije neki „fijuk“?- čak i rano  ujutro, prilikom jednog sasvim neobičnog razgovora, Đinđić je zadržao duhovitost, i pošto se radilo o DS-u, samoironičnost.  Odgovorio sam mu da Ribača poznajem iz viđenja, da je sigurno član stranačkog izvršnog odbora. Rečeno kao veliki argument ovo je izazvalo samo podsmešljivi uzdah:“-Eh...“- činilo se kao da želi da kaže „Eh, da je samo jedna sumanuta osoba u stranačkim organima, daleko bi smo dogurali.“
Predložio je da pozovem Borisa Tadića koji je, s obzirom na veliko iskustvo u radu sa stranačkim odborima, trebalo da poznaje Ribača. Samo koji minut kasnije Tadić je potvrdio da je Ribač ozbiljan i u svom kraju poštovan čovek. Istog dana započeli smo borbu za oslobođenje talaca.
Bilo je to sredinom aprila 1998. godine. Trojicu Mikića, Ribačeve rođake, otela je grupa članova OVK čiji je komandant bio jedan od vođa metohijskog (dukađinskog) ogranka ove organizacije. Reč je bila o Sulejmanu Seljimiju poznatijem po nadimku Sultan, koji će kasnije postati general, a po odlasku Čekua na mesto kosovskog premijera, osam godina kasnije, postao je komandant Kosovskog zaštitnog korpusa. U to vreme, nisu još uvek vođene operacije širokih razmera protiv OVK. Milošević je spremao referendum (o stranom mešanju), druga Marjanovićeva vlada je tek bila izabrana, a demokratski blok je za duže vreme bio podeljen. OVK je do tada otela desetak građana. U osnovi još uvek mirno stanje na Kosovu, učinilo je da smo čak znali u kom selu i u čijoj kući su Mikići bili zatočeni. Tokom narednih pet dana održane su tri konferencije za novinare, mislim da nismo propustili da bavestimo ni jedan od domaćih ili stranih medija sa kojima smo imali kontakt. Đinđić je uputio pismo ambasadoru SAD. Najvažnije je bilo to što smo preko mreže lokalnih medija uspeli da njihovu milonsku publiku obavestimo o otmici Mikića.
Ipak, vreme je prolazilo, a osim Đinđića i lično zainteresovanog Ribaća, niko se posebno nije zanimao za sudbinu trojice talaca. Policija nije reagovala. Režimski mediji su nas nipodaštavali. Za opozicione novine i dva radija bila je to vest kao i svaka druga. Nekoliko dana kasnije oteta je grupa albanskih poslovnih ljudi koji su navodno bili bliski Miloševićevom režimu. Posle kratkog vremena pronađeni su njihovi leševi. Pokušavali smo da dojavljujući razne informacije medijima, koje često nisu bile ništa više od glasina, dobijemo makar malo medijskog prostora. Vremenom imali smo sve manje uspeha. U Demokratskoj stranci većinom nije bilo razumevanja za kampanju za oslobođenje talaca. Na sastancima kod predsednika čuli su se argumenti da je to pitanje iznad moći jedne vanparlamentarne stranke i da to treba da rešava policija. Kad im je objašnjeno da je javnost jedini saveznik otetih, jedan od sumnjičavih ustvrdio je kako taoci na kraju po pravilu izginu, tako da ukoliko budu oslobođeni niko neće smatrati njihovu otmicu ozbiljnom. Đinđić se samo osmehivao i nije komentarisao ove u osnovi bezosećajne i besmislene primedbe. One ne samo da su govorile o slabom moralu, već i o potpunom nedostatku smisla za politiku onih koji su ih iznosili. Taoci i odnos prema njima bili su najbolja diskvalifikacija Miloševićeve politike koja se u to vreme ponovo, po poslednji put, sakrila iza nacionanog ponosa.
Preloman trenutak kad je reč o sudbini Mikića nastupio je posle nepunih pet dana. Iz Beograda je odlazio jedan britanski diplomata. Nezvanično, saznali smo da ga je srpska policija pronašla u jednoj šumi dok se vraćao sa sastanka sa OVK. Gostoprimstvo mu je uskraćeno bez velike buke, pa je on čak organizovao i prijem povodom odlaska. Poznavao sam ovog diplomatu odranije, pa sam dobio poziv za taj prijem. Na prijemu su pored ostalih bili Rugovin zamenik Fehmi Agani i predstavnik političkog predstavnika OVK Adema Demaćija, mislim da se zvao Abdul Karadžu.  Iskoristio sam priliku, i u sporazumu sa Zoranom Đinđićem, porazgovarao sa ovom dvojicom albanskih političara. Smatrao sam da bi bilo najzgodnije da to učinim u prisustvu nekog zapadnog diplomate. Zamolio sam za pomoć Nikolasa Hila (brata Kristofera Hila), koji je održavao kontakte u ime ambasade sa Albancima i novootvorenim američkim Informativnim centrom na Kosovu. I dok je Agani relativizovao čitavu stvar i govorio o patnjama svih ljudi na Kosovu, Karadžu me je optužio da radim za srpsku državnu bezbednost. Hil, koji mi je ostao u uspomeni kao čestiti i umeren čovek, bio je iznenađen tolikom licemerjem i podlošću, pa se u potpunosti stavio na moju stranu. U razgovoru sam nastojao da što češće ponavljam imena Mikića, naziv selâ u kojima su ih držali u zatočeništvu, i naravno ime za koje su moji sagovornici vrlo dobro znali: Sulejman Seljimi – Sultan. 
Mikići su oslobođeni već narednog dana.
Zoran Đinđić je tokom 1998. godine pokušavao da ponudi javnosti alternativu jedinstvenoj politici prema Kosovu koju je podržavalo 90% poslanika Narodne skupštine (SPS-SRS-SPO). Zamisao o kantonizaciji Kosova dobila je njegovu podršku još kada je nastala. Dvojica srpskih privrednika sa Kosova (Živko Cuckić i Milan Nikolić) predstavili su mu projekat kantonizacije. Nešto kasnije i Institut društvenih nauka sačinio  je svoj koncept kantonizacije koja je uključivala i samoupravu za desetak multietničkih opštinskih središta i gradova.  Prvi projekat pružao je srpskim kantonima prevelika ovlašćenja i u njihove teritorije uključivao i krajeve iz kojih se poslednji Srbin iselio pola veka ranije. Autori projekta IDN-a, međutim, nisu želeli da dobiju podršku samo jedne stranke. Kada smo na konferenciji za novinare predstavili ovaj plan, koji je Zoran Lutovac doneo u stranku, optužili su nas za plagijat.
U nekoliko navrata Đinđić je tokom 1998. putovao na Kosovo. Početkom jula, delegacija Saveza za promene sastala se u Gračanici i Prištini sa predstavnicima Srba i Albanaca. Ovaj sastanak pokazao je istinsku dubinu tragedije u kojoj smo se u to vreme nalazili. Rugova, koji je samo neki mesec ranije požurio da se na Belom dvoru sastane sa Miloševićem, izašao je iz prostorija DSK prezrivo nas gledajući dok smo izlazili iz autobusa. Razgovor sa pregovaračkim timom Prištine prošao je u njihovim tvrdnjama da jedini sporazum može biti proglašenje nezavisnog Kosova. Osmehivali su se na spominjanje talaca i uzvraćali deklamacijama o patnjama Albanca. Srbija je osuđena na nedemokratiju, tvrdili su... pomoć Albanaca demokratskoj opoziciji ne bi ništa promenila. Đinđić, koji je bio glavni govornik u ime saveza, lucidno je odgovorio da bi izlazak Albanca na izbore već 1992. doveo do pada Miloševićevog režima, dok bi Srbija došla u poziciju Makedonije, u kojoj nije moguće izabrati vladu bez podrške albanskih poslanika. Ipak, primetio je, to ne bi odgovaralo državotvornim težnjama albanskih političara. Tokom razgovora na sastanak je utrčao jedan od telohranitelja. Umesto da to kaže samo Đinđiću, usplahireno je obavestio prisutne o tome da je nekakva „četnička“ organizacija najavila da neće dozvoliti delegaciji Saveza za promene da poseti načelnika Prištinskog okruga, Veljka Odalovića.  Đinđić mu je dao znak da se smiri, a naši sagovornici su razmenili osmehe, a onda rekli nešto sasvim neočekivano: „Ukoliko želite“- ponudio je Suroi-„mi možemo da vam garantujemo sigurnost.“ Zahvalili smo i ubrzo napustili zgradu. Po savetu obezbeđenja na izlasku je deo nas izigravao telohranitelje. Dok je izlazio iz dvorišta zgrade Đinđić je zastao gledajući me razdrljenog i bez naočara, kako više odajem utisak slabovidog kom su ukrali kravatu nego nekog sina neogradskog asvalta koji će u slučaju potrebe da potegne pištolj. Zastao je i slatko se nasmejao.
Zoran Đinđić je ispravno procenjivao da bi bilo teško očekivati da autonomije uspostavljene u komunizmu budu zamenjene nekim novim unutrašnjim ustrojstvom Srbije. Srbiju je trebalo demokratizovati uključujući njene autonomne pokrajine koje su formirane u doba diktature.   Uzalud je pokušavao stranim novinarima da objasni da na Kosovu nikada nije postojala demokratska autonomija. Iako je bilo izvesno da će SAD i EU stati uz Albance, kao i da će nastojanja Srbije da zaštiti postojeće stanje biti neuspešna, Đinđić nije smatrao za korisno da inauguriše radikalno drugačiju politiku prema Kosovu. Uostalom, bilo je to krajnje vreme za „Istorijski sporazum“ Srbije i kosovskih Albanaca, podelu pokrajine i priznanje nezavisne albanske države. Posle 1999. Srbija više nije imala bilo šta da pruži za uzvrat kako bi postigla sporazum. Jednom prilikom na Glavnom odboru Demokratske stranke, advokat Radoje Prica izneo je stav da je mirna podela Kosova jedino rešenje koje je u interesu Srbije. Sa govornice ga je ispratio snažan aplauz.  Đinđić je bio veoma nezadovoljan. U holu opštine Stari grad mu je rekao: „Hoćeš li da snimak ovog obraćanja redovno emitiju na RTS-u kao reklamu protiv DS-a?!“  Glavni odbor Demokratske stranke činili su obrazovani i misleći ljudi, ipak u manjini u svojim sredinama, oni su u pojedinim opozicionim političarima i intelektualcima videli otelovljeni ideal. Raspravu o Kosovu je na posletku umirio akademik Ljubomir Tadić. Održao je mirnim i razložnim glasom jedno retorski izbrušeno slovo da je Kosovo veliki problem i kako je teško reći da li je rešenje autonomija, podela ili nezavisnost. Završio je taj lep i šarmantan govor sa istom nedoumicom. Natale su ovacije. Prica je tako, govorio uzalud.  
U novembru je ponovo otvoreno pitanje talaca. Do tada nas je kontaktiralo još pet porodica kidnapovanih ljudi. Njihova očekivanja bila su velika, a javnost više nije pokazivala zanimanje za sudbinu ovih nesrećnih ljudi. Žrtve su izgubile individulanost, ubijenih, nestalih i otetih bilo je više od hiljadu. Kada smo se u septembru sreli, Đinđić je na pitanje šta da radimo u vezi sa vestima o novim taocima slegao ramenima. „-Prošli su meseci... Ukoliko ih nisu ubili Albanci, tokom leta su tamo prošli Frenki i Legija, tako da teško da je neko od njih još uvek živ...“ Za Frenkija sam do tada čuo... ime Legija bilo mi je, međutim, novo. U prvo vreme sam mislio da je reč o nekoj paravojnoj formaciji pod kontrolom RDB-a.
Zoran Đinđić se uskoro predomislio. Delegacija DS-a obišla je ambasade država članica Kontakt grupe i zemlje čiji je šef diplomatije predsedavao OEBS-om. Nosili smo spiskove otetih i nestalih. Posebnog uspeha nije bilo, ali makar smo nešto pokušali. Uspeli bi možda i više da, recimo, potpredsednik stranke kod američkog otpravnika poslova (Ričard Majls je istina tada bio odsutan pa nas je primio njegov zamenik) i francuskog ambasadora (Stanislas Filiol), nije usput delio i pozive za otvaranje luksuznog restorana koji je pod zaštitom stranke počeo sa radom upravo u to vreme.  
Ko god je u Srbiji pratio prilike oko Kosova i pritom bio dobronameran, bio je svedok činjenice da su DS i njen predsednik Zoran Đinđić u predvečerje rata jedini nudili drugačiju politiku i obraćali pažnju na naše nesrećne sunarodnike iz pokrajine, koji su odavno postali taoci Miloševićevog režima. I pored toga što je na televiziji mogao da se pojavi samo kada ga grde, vređaju i kleveču (dugo je emisija „Bez reči“ počinjala emitovanjem snimka kako ga u Kraljevu jaje pogađa u glavu), istina je ipak dolazaila do građana. Kad je u novembru bio zakazan jedan od onih „crkveno-narodnih sabora“ koje je uz eparhiju Raško-prizrensku organizovao Momčilo Trajković, policija je na granici Kosova i Centralne Srbije zaustavila Đinđićev automobil i zabranila mu ulazak u pokrajinu. Na posletku, posle sat vremena on je ipak uspeo da nekako prođe pored policijskog punkta. U okviru pretodnice stigao sam u veliku halu Centra „Boro i Ramiz“ dva sata pre Đinđića. Organizatori su izbegli da obaveste okupljene o tome da je naš predsednik zaustavljen na granici, ali smo okupljenima nekako uspeli da dojavimo šta se dogodilo. Kad se, na posletku, ipak pojavio, dočekao ga je srdačan i veliki aplauz ljudi koji ga nikad ranije nisu podržavali.
Sredinom januara 1999. porodice nestalih i otetih Srba i ostalih manjinskih naroda na Kosovu organizovale su čitav pokret. Ponovni sukobi i događaji u Račku, razumljivo su bacili senku na njihov rad. Ipak, za kraj januara bio je zakazan protestni marš do jednog od ponovo uspostavljenih bastiona OVK u Dragobilju. Predlog iznesen na predsedništvu, da DS podrži ovaj marš, a Zoran Đinđić otputuje tamo, bio je odbijen. Đinđić se pitao koliko će se uopšte ljudi tamo okupiti. Predložio je da umesto njega ode potpredsednik stranke i gradonačelnik Niša Zoran Živković. Živković je za dug i naporan put umesto sebe preporučio Vuksanovića, koji nije prisustvovao sastanku. Na posletku je do Dragobilja došetalo dve i po hiljade ljudi. Bio je to najveći takav marš za koji sam čuo. Naravno, bojkotovan od Miloševićevog režima i zaboravljen od medija koji su očekivali da tu bude prisutna i neka ličnost od većeg političkog značaja, on je bio tek jedna od vesti. Albanci su, razume se, spremno dočekali ovu povorku. Prihvatili su spisak koji su im doneli i zauzvrat dali spisak u kom su kao oteti predstavljeni svi kosovski Albanci koji su se nalazili u srpskim zatvorima.
     Jedan od rođaka otetih na Kosovu mi je ostao u živoj uspomeni. Gospodin Voštinić imao je nesreću da mu u jednom danu budu oteti otac i stric. Tvrdio je da tačno zna gde se nalaze. Čuo je da su ih naterali da grade kuću jednom od komandanta OVK. Brinuo se posebno za oca, koji je imao sedamdeset i pet godina i bio težak srčani bolesnik. Đinđić je želeo da pomogne, ali je tih dana bio izvan Beograda. Nameravali smo da zamolimo ambasadora Norveške, čiji je ministar Knut Volebek, u to vreme bio predsedavajući OEBS-a, da posreduje. Na zakazanom sastanku trebalo je da umesto predsednika Đinđića prisustvuje potpredsednica stranke. Nekoliko minuta pred polazak ona je otkaza, pa nam je preporučeno da pođemo u društvu jednog od članova Izvršnog odbora DS. Na posletku Voštinić i ja smo tamo morali da odemo sami. U Norveškoj ambasadi nisu bili zadovoljni pošto je sastav naše delegacije promenjen. Ambasador i prvi sekretar su odbili da nas prime. Treći sekretar nas je saslušao i nije uopšte želeo da se izjašnjava niti da primi bilo kakvu obavezu.

Početkom februara odlučio sam da prestanem da obavljam dužnost portparola Demokratske stranke. Uvek optimističan i pun elana, Đinđić je pozvao Čedomira Jovanovića i mene da ga posetimo. Tokom popodneva i večeri 16. febrara sedeli smo satima i razgovarali o raznim političkim pitanjima. Prisutni smo bili nas trojica, ali je u jednom trenutku banuo Đinđićev prijatelj, pravnik i sportista Branko Vasiljević, koji je povremeno organizovao stranačko obezbeđenje. Priznajem da nisam očekivao da će NATO krajem marta započeti bombardovanje naše zemlje. Procena koju je Đinđić izneo, prema kojoj će Milošević svesno ući u rat kako bi opravdao gubitak Kosova i izolovao zemlju, činila mi se netačnom. Posebno mi je bilo sumnjivo što je njen izvor očigledno bio neko iz Miloševićeve partije. Ipak, pokazalo se da je ova informacija bila ispravna. Koliko god bilo besmisleno i po njega samog štetno, Milošević je ipak ostao dosledan svojoj nepredvidivoj i destruktivnoj političkoj metodi.
Poznato je šta se kasnije dogodilo sa Kosovom i Metohijom. Sudbina otetih ostala je većinom do danas nerazjašnjena, osim u slučaju onih čiji su zemni ostaci razmenjeni na administrativnoj granici kod Merdara. Posle mnogo godina čuo sam da se jedan od Mikića kasnije hvalio kako ga je iz zatočeništva spasao Đinđić preko svojih veza sa CIA. Braća Voštinić nikada nisu oslobođeni. Dvoje zaposlenih u restoranu u Istoku, gde smo boravili oktobra 1998. godine kada je Demokratska stranka održala Glavni odbor u ovoj metohijskoj varošici, oteti su i najverovatnije ubijeni.
Dvojica od četvorice učesnika razgovora od 16. februara 1999. ubijeni su od strane egzekutora iz Miloševićevih službi bezbednosti. Pogibija Branka Vasiljevića obavijena je velom tajne.  Izgleda da je pogubljen u svom stanu, samo nekoliko dana pošto je na Novom Beogradu, od lokalnih kriminalaca koje je poslao režim, zaštitio demonstrante Saveza za promene. Zoran Đinđić je ubijen 12. marta 2003. godine. Atentatori su bili upravo oni ljudi koji su aktivno učestvovali u nesreći otetih ljudi na Kosovu tokom 1998. i 1999. godine.              


ДС ВРЕМЕПЛОВ,

када је Мићуновић био председник, моја маленкост је учинила све да га победи Зоран Ћинђић.

Када је Ђинђић био председник, моја маленкост је учинила све, да га победи Вуксановић, мало је фалило, шест гласова.

Сада када је Тадић предеседним, све бих учинио да га победи ГОРАН ЈЕШИЋ, једини демократа за којег би гласао, ама сви остали су опасни по живот обичних грађана србије.

Иначе, пошто је овде реч о Ћинђићу, човек је нажалост имао око себе такве кадрове и људе, да су му бољи пријатељи били сами опоненти, него најближи партиски сарадници.

За све шта се залагао Ђинђић, то све су опструисали његови компатријци по разним општинама, градовима и државним уредима.

Дисциплина, резултати које је Ђинћић тражио од својих сарадника је допринело, да га они због тога више мрзе, него било ког грађанина у Србији.

Када га физички није више било, неки су то схватили, како им је отишао главни њихов тутор,а не њихов председник и шеф странке.


Quote:Када је

Quote:
Када је Ђинђић био председник, моја маленкост је учинила све, да га победи Вуксановић, мало је фалило, шест гласова.

Mnogo puta si nam pokazao svoju inteligenciju, tako da nema potrebe da to ponovo radiš.


Vi stavrano imate ..

.."dobre procene" kada ste mislili da je Vuksanovic sposoban da vodi DS i da u tome bude bolji od ZDj...Da li i sada mislite da ste bili u pravu onda...ili ste posle toliko vremena uspeli da shvatite da Vuksanovic ne moze da povede ni dve ovce zajedno....?


Znate gospodine Jesen,

niste pročitali naslov mog posta, a on glasi-DS Vremeplov !

Dakle, to sam radio tada, a danas pišem to šta sam tada radio i zalagao se, pošto lično znam imenovanog od 90 godina, lično sam mu reko kakve greške je pravio, a lično mi je priznao pala tih grešaka, a pola ne.

Vuksa je pravio greške strašne od dana kada izgubio od Đinđića na partiskom referendumu za predesdnika DS-a, pre toga nije imao nijednu jedinu grešku, naprotiv.


Ne gospodin vec gospodja..

....Ne volim da etiketiram ljude pa ni Vuksu (tako ga vi zovete ili mu tepate) ali Vuksa i Djindjic nisu uporedivi u nijednom vremenu...Z.Djindjic je svakako pravio i greske ali on je bio samo covek kao i svi mi......


Djinjđićevo poslednje predavanje studentima

Djinjđićevo poslednje predavanje studentima održano je u Banjaluci. Tema je bila Nacionalizam i patriotizam.
Prisustvovali smo predavanju i zabilježili ga na nasem sajtu
http://www.6yka.com/do/da,234
Bio je sa štakama zbog povrede dobijene na fudbalu.
Na njemu se nije moglo primjetiti da je par sati ranije pokusan atentat.
Do sada pristigli komentari na tekst na BUKA portalu su pokazatelj velicine covjeka koji je jamačno zasluzio mnogo bolji narod od nas.


dobrodošao

na blog!


Zahvaljujem Vam što ste

Zahvaljujem Vam što ste ukazali na ovo Đinđićevo predavanje. Nisam znao za njega. Zoran Đinđić je nesumnjivo bio ličnost dobre namere i istinski rodoljub. Nažalost, mnogi koji su ga grdili, ali i neki koji su ga beomučno hvalili, suštinski ga nisu poznavali. Bojim se da danas mnogi pokušavaju da Đinđiću pripišu supstvene zamisli i predrasude, i da u njemu pronađu univerzalno opravdanje. Upravo zato, iz poštovanja prema njemu i njegovom delu, neophodno je njegovu ličnost i delo sagledati pažljivo, bez patetike, srđbe ili pristrasnosti.


Hehe

ja bih ipak ostavio srĐbu za sada aktivnu, možda joj se posreći da dovede one "neobaveštene" DSS-ovce na klupu za svedoke, za početak.

Da čujemo šta su radili sa Legijom one večeri kad se predao - ovaj put pod zakletvom, što je malo drugačije nego laži u izjavama za štampu.

Pa možda posle da ih vidimo i u nekoj od glavnih uloga, ako se kvalifikuju :)

Pozdrav,

Vučko

P.S.: Inače je Vaš tekst gore vrlo interesantan, hvala.


Nikada neću zaboraviti

Nikada neću zaboraviti njegovu zbunjenost što predavanje nije održano na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, gdje je smatrao logičnim da se održi. To je Zoran i objasnio na pocetku.
Razlog je bio taj što su profesori smatrali da je fakultet previše ofucan i neugledan pa je ta sala gdje je predavanje održano bila bolje rješenje.
Nažalost, tako malo ljudi, studenata i profesora,je zbog toga bilo na ovom predavanju.
Preciznost stavova iznesena ovom prilikom ne zasluzuje zaborav. Mislim da smo jedini koji smo sačuvali ovaj materijal a do sada nam niko nije trazio kopiju, audio zapis ili slicno.
I to opet govori mnogo o "poštovaocima"

Pozdrav

Aleksandar Trifunovic


Autobusi za Beograd

Na zalost, nisam imala prilku da cesto slusam Zorana. Kazem na zalost, jer je bio sjajan govornik. Izrazavao se koncizno, smisljeno, sve sto je izgovorio imalo je smisla i bilo je povezano sa temom o kojoj prica. Iz svake njegove recenice i pokreta je bilo jasno da se radi o, ne samo obrazovanom coveku, nego i produhovljenom coveku ( prava retkost za nekoga ko se bavi politikom!).

Secam se, cini mi se da je to bilo 1997-me ( mozda nisam u pravu, neka oni koji znaju godinu, slobodno isprave), slusala sam Zorana na nekoj od televizija, kako objasnjava zasto je vazno da se dozvoli uvoz polovnih autobusa za GSB. Kao i uvek, "pravo u sridu", objasnio je da ti autobusi nisu neko "staro gvozdje", nego da zbog toga sto u tim zapadnim zemljama odakle autobusi dolaze, standardi odredjuju da posle izvesnog vremena autobus biva otpisan, iako je jos uvek u dobrom voznom stanju, da mi to mozemo da iskoristimo i poboljsamo gradski prevoz u Beogradu.

Tada je Zoran bio gradonacelnik Beograda, cini mi se. Lepo se videlo da je to covek koji voli svoj grad i ljude u njemu.

Ne mogu da se setim da li su napokon autobusi uvezeni ili nisu: tada kada se Zoran obracao javnosti, autobusi su bili zaustavljeni na granici zbog nekakvih carinskih zavrzlama ( citaj SPS-ovska ujdurma...).

Sticajem okolnosti, 12. marta 2003-ce sam bila u Berlinu. Neverovatna i tragicna vest da je Zoran Djindjic ubijen u Beogradu me je duboko i licno pogodila. Zoran je bio veoma cenjen u Nemackoj, ne samo zato sto je bio "njihov student", nego zato sto je to drustvo koje zna da prepozna i ceni coveka njegovog kalibra. Slusala sam ga kako u jednoj emisiji vodi jednako elokventan razgovor na nemackom, kao da govori maternji jezik.

Znam da u Srbiji postoji jos uvek relativno mali broj ljudi koji istinski shvata da je pucanj u Zorana bio pucanj u buducnost Srbije.

Sto se Zorana tice, on je ostao u Srbiji znajuci za opasnosti, ali je verovao da je sve to vredno njegove zrtve.

Da li Srbija danas opravdava Zoranovo poverenje da njegova zrtva nije uzaludna?


Tužna i lepa uspomena

Kada sam upoznao Zorana Đinđića (17 februara 1997) spremao se da preuzme dužnost predsednika Skupštine Grada Beograda. Sećam se da je pričao kako u ga u to vreme opsedali režimski direkotori javnih preduzeća. Spomenuo je GSP. Situacija je bila bezizlazna: direktor se žalio da su dužni sto miliona nemačkih maraka, opoziciona vlast nije imala hrabrosti da uvede naplatu karata za prevoz, očekivalo se da će je republička vlada ometati na svakom koraku, a u predizbornoj kampanji su obećli da će ukinti nezakonito uveden gradski porez od 3%. Pritom, sve i da su iz inostranstva dobili dovoljan broj autobusa, beogradske ulice su bile takve da bi na njima smesta nastao saobraćajni kolaps. Ipak, Đinđić je bio borac i u pobedi i u porazu. 1997. se na posletku pretvorila u poraz, ipak taj poraz bio je preduslov pobede iz 2000. godine.

Ako mi dozvolite, u vezi sa žrtvom... Đura Jakšić je, u romantičarskom rodoljubivom nadahnuću, ispevao stih: „ne kun’te zemlju, nije vam kriva…” Bez obzira na sve teškoće, Srbija je ipak država u kojoj političke partije koje sprovode raforme u zbiru, i dalje uživaju istovetno poverenje onom koje im je ukazano septembra 2000. godine. Mislim da je to redak slučaj u Istočnoj Evropi. Ponekad pomislim da je običan svet kod nas postojaniji od svojih političkih vođa. Mislim da su političke struje, kojima su bili privrženi atentatori na Zorana Đinđića, zauvek poražene. Srbija će naravno, zbog mnogobrojnih unutrašnjih nedostataka, imati mnogo teškoća u budućnosti, ipak verujem da nijedna žrtva za narodnu slobodu i opštu pravdu ne može biti zaludna.


Anticu,

nema sta mi da analizaramo njegove poteze , to mogu samo oni koji su bolji od njega,a takvih nema.zao mi je anticu, jednostavno ih nema.


Kult

Đinđićev rad bi trebalo da analiziraju samo oni koji su bolji od njega? Rekao bih da bi smo na taj način učinili nepravdu pre svega delu Zorana Đinđića. Ako sam ispravno razumeo, to bi bio kult Zorana Đinđića.
Nekritično i bespogovorno slavljenje donelo je štetu mnogim ljudima i pokretima u istoriji. Recimo, partizanskom pokretu je više štete nanelo službeno slavljenje, nego svi protivnici.


Anticu

Ha,ha,ha, zanimljivo je da se svi odmah uplashe da se ne napravi kult Zorana Djindjica. Pa Boze moj, a sto da se ne napravi? Kamo srece da nam je svima on uzor. S obzirom pod kojim je okolnostima radio , s obzirom na sastav DOS-a , s obzirom na to ko nam je bio predsednik Srbije , uspeh njegove vlade je fantastican i nemerljiv sa onim sto je uradila Kostunicina vlada. A o uspehu kako je skinuo Milosevica sa trona ,i to samo uz jednu ljudsku zrtvu ,ako se ne varam, bespotrebno je da govorim. Ako stavimo na jedan tas sve njegove zasluge , a na drugi pogreske u njegovom radu, sta mislite, sta ce da prevagne? Zbog cega insistirati na detaljima? Da bi mu se umanjio znacaj koji je imao za nashe drustvo?Da ne bi pomislili da je nezamenljiv? Pa jeste gospodine Anticu, nezamenljiv je , jer kao sto vidite , stranka kojoj pripadate , DSS i kohabitanti su nam pojeli josh cetiri godine, pored onih 10 za vreme Milosevica. Ko ce nama to vreme nadoknaditi kada nam je zivotni vek ogranicen?I ovaj Vash tekst ,kada se bolje analizara , vishe je reklama za Vas,nego za Zorana Djindjica,


zrtva

Najgora stvar koja moze da nam se dogodi u ovom slucaju je da velika zrtva koju je Srbija podnela, prodje bez pouke. Mislim da je Djindjic svojim zivotom i svojom smrcu davao primer i pouku koju nase drustvo nije razumelo sasvim,ili ako je i razumelo u onom nesretnom trenutku, sada je vec uveliko zaboravilo(osobina koja nam je izgleda u horskopu svima). Ja sam pazljivije i ozbiljnije poceo da pratim politiku posle 5. oktobra, i dobro se secam koliko je moglo da se nauci iz javnih nastupa Zoranovih, a boga mi i od nekih ministara njegove vlade. Kada je Kostunica dosao na vlast ta cista i velika ideja pocela je da se muti do te mere da vise nista nije bilo jasno.Djindjicev govor, o najvecoj zabi koju treba prvu progutati odnosno o problemima koje ne treba cekati nego im treba prici, opet nije shvacen.Evo DS je cekala ovaj trenutak, najnezgodniji od svih mogucih, da resava svoj spor sa DSS-om.Trpela je i sklapala kompromise uglavnom na ustrb svojih stavova, a ustvari bezeci od glavnog problema, a to je konacno inosenje stvari na cistac sto se tice politickog delovanja Vojislava Kostunice. Djindjic je bio covek akcije i to je pokusao da prenese na svoje saradnike, a to mu je mozda i najmanje uspelo, jer
tavorenje i cekanje danasnje politicke elite da Godo sidje i pocisti ono sto mi necemo, ne podseca bas na predsednika Vlade sa osmehom decaka.


hvala

izuzetno inspirativno. pravi potez, narocito na danasnji dan. pitam se da li su njegovi saradnici ikada seli da procitaju ovaj govor...iskreno sumnjam.


Kosovo

bese i onaj "organizovani docek" kada ga je ispred hotela Grand docekala "grupa gradjana" sa kesam i kojima je bilo nekoliko jaja i nesto povrca (paradajz, mislim) (za njima su veoma ostale "veoma spontano" razbacane kese sa "municijom".

Otvarala se tu i televizija u Cacku (oko Bozica 1999.)....


Borise

Bilo je i toga. I zbgog toga sto je i toga bilo, i zbog toga sto nam na pregovore o Kosovu idu Kostunica kalasnjikov i ostala bagra, Kosovo ce postati nezavisno.


bez namere...

...da bilo koga amnestiram ali sta god kostunica uradio (ili ne) oko Kosova nema NIKAKVE zasluge (cak ni za nezavisnost).

ZDJ je sa svoje strane imao neke racionalne predloge (Intervju u Vecernjim novostima , mart 2003). Ostaje cinjenica da ni on nije mogao da dobije bog zna sta od Kosova ali makar imao nameru da ispostavi ozbiljan racun.


Boris Drenca

Ima naravno , pre svega opstrukcijom rada DOS-a , ne priznavanjem genocida koji je izvrsen u Srebrenici , davanjem podrske Mladicu i Karadzicu itd. Pa pogledajte samo kako je reagovao kada su paljene dzamije u Srbiji. Znate , svet ima oci.


Komentar...

... se nije odnosio na konkretno njegove zasluge za bilo koji ishod. Naravno nije svojim potezima pomagao.
Oko Kosova je sve mnogo ranije reseno (sto pogresnom politikom Jugoslavija i Srbije na kraju sto dobrim iskoriscavanjem sansi Albanaca) i buduci da je kraj poznat trebalo je sto veci racun ispostaviti. Bez ilizija i mitoloskih himera.


odmogao je

Nemam nikakve iluzije , ali kao sto se moze primetiti, vec novi Ahtisarijev predlog je gori po Srbe od prethodnog. Znaci, mogao se izvuci neki maksimum , ovako , na kraju se necemo pitati nizasta , zbog nashe loshe politike.


Osnovna

razlika izmedju VK i ZDJ i jeste u tome.


Odgovor Kapiju

Protivim se kultovima ličnosti. Ipak, veroispovest je u Srbiji slobodna. Možete da verujete u šta god želite. Zoran Đinđić je bio demokrata koji nije verovao u kult ličnosti. Takođe, bio je i političar... svestan svih problema i mana položaja u kom se našao. Politika koju je vodio prema DSS-u sličnija je onoj koju danas vodi Tadić, nego onoj koju vodi Jovanović. Najbolji primer je vraćanje poslaničkih mandata iz 2002. godine.
U tekstu koji sam priložio izložene su moje uspomene na Đinđića. Jedino što je važno, jeste da je u tom tekstu iznesena istina koju je moguće proveriti. Ponosim se svojim radom tokom devedesetih, upravo kao što mi je čast što sam se borio za reforme i pravdu od 2000. do danas.
Mislim da Vi nemate problem sa vladajućom politikom u Srbiji, već sa narodom sa kojim živite. Taj problem možete isljučivo sami da rešite.