Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Anđeli su raširili krila

Od gimnazije na dalje, sve nam se nekako dešavalo u stereu...počele smo da radimo na radiju zajedno, decu radjale, odlazile iz Beograda, tražile se po belom svetu...kaže mi moja Gorica, nedavno, "Javi mi šta ti se dešava, da znam šta i mene čeka"...izgleda da smo morale i žalost da preživimo zajedno.

Gorica

Pre jedno godinu-dve dana, napala me ideja da bi bilo fenomenalno da imam neku vikendicu (od jedno "dva odeljenja"), ali da ima veliko dvorište puno cveća i lepog drveća, pa da ja tu vikendom dođem i instaliram ležaljke i suncobran, da čitam knjigu i da pijem kafu, da slušam ptice, pa i da dremnem ako mi dođe...da dušu svoju odmorim.

A onda mi tata, skoro, pokaže fotografije svog ranča, koji je sve što ja hoću. Kaže "sine, kad ćeš da dođeš kod tate, da vidiš lepotu i kako mi sve uspeva". Ja ga odjavljivala stalno, nemam vremena, on je dokoni penzioner, koji je izgubio pojam o vremenu i stresu. Prošle godine moj sin je išao sa tetkom i ujakom kod njega na jedan dan i rekao mu: "Deda, mnogo ti je mala kuća, ali ti je mnogo veliko dvorište, to mi se sviđa".

Od kako je, pre 17 godina, otišao u penziju, pronašao je svoj novi smisao života. Napravio malu kuću sa dva odeljenja i ogromnim tremom ispred, sadio biljke i drveće, sve mu uspevalo. Dolazio je u Beograd samo da podigne penziju i gotovo istog dana se vracao tamo. Jedino zimi je dva meseca ostavljao svoj novi život i vrteo se po ceo dan po kući i gunđao kako jedva čeka proleće, pa da počne da živi.

Pre dve godine je imao takav paradajz, da bi svi oni koji vode računa o zdravoj hrani, dali blago da ga imaju. Crven k'o krv, pun crvenog mesa, bez one odvratne vode, neprskan, mirisan...pravi paradajz. Malo je bio grbav, pa smo se zezali da liči na dečije dupe. Prošle godine mi poslao punu gajbu crnog grožđa, a onda ga ja zvala da ga hvalim "Matori, ne da ti je dobro grožđe..." Mnogo mu je bilo milo.

Kaže mama da mu je sve lepo i cveće i voće i povrće i kesten i badem i lešnik...kaže "Ima svega".

Super je kada gledaš kako se sve oko tebe budi i niče i raste. Dobiješ, ne samo volju za životom, nego ti on - život, postane fenomenalan. Ne znam mnogo ljudi, koji znaju da uživaju u životu, a tako malo treba. Znam neke alave, koji teže nedostižnom i onda su stalno nezadovoljni, jer ne mogu da dođu do cilja.

Pre jedno tri godine, kaže kako će da kupi kozu. Mislili smo, stvarno preteruje. I ko će da mu pije to mleko i šta će sa njim da radi. Proučio on sistem kako se pravi sir. Svakog dana je pravio sir. Čak je letos Jelica nosila taj sir u Brela i svi rekli da je bio dobar. A jeste bio dobar, sa maslinama naročito.

Jedna od vrednosti u životu je da naučiš da razumeš druge. Kad smo u 7. razredu osnovne škole, skoro svi, prepravljali ocene u knjižicama, pa bili provaljeni i gotovo svi dobili teške batine, moj tata je smislio priču da su nam bili rođaci, sa malom decom, za vreme raspusta, pa se igrali sa mojom knjižicom i iscepali je. Ja sam prošla neprovaljeno i nekažnjeno. Moj tata je tada postao moj najveći heroj - pomogao mi da me ne provale u školi, ali i naučio da ništa ne može da se sakrije, da ne vredi lagati, a da je najvažnije da se razumemo. Zbog tog razumevanja mu je valjda sve uspevalo.

Tamo gde je sada, nema mesta za drveće, ni za voće...samo ima mesta za cveće. To ću ja da mu namestim, da mu bude najlepše.

A ranč...čim prvi, lepi vikend dođe, idem da nastavim tamo, jer se srce zaustavilo.

I meni će da uspe, ja sam ista kao što je bio moj tata.

 

Jelica

 

Umro je moj rudar. Mučno, u strahu, kako uglavnom umiru rudari. Otišla sam po njega, da ispunim prećutno obećanje, da ga vratim njegovoj porodici i njegovoj zemlji. Rudari se tišine i zemlje ne boje.

Sačekala me je, njegova i moja Šumadija, raširenih ruku, bez pitanja, velikog, dobrog srca. U sivom sumraku je padala kiša, slivala se, cakleći, sa grana... posle petnaest godina, zapahnula me je Šumadija tužnim, prepoznatljivim iz tih prilika, mirisom ledenih soba...i zvukom voštanice, koja u tišini, nad glavom, pucketa...mora da gori celu noć...

Sedeli smo u letnjoj kuhinji, moji stričevi i tetka, moji...bratu su se tresla široka ramena, teškim, seljačkim šakama je sakrivao lice plačući...moj čika Pile je sedeo na stoličici i zgurenih ramena, gurao treske u stari šporet...nemačka reparacija od posle Prvog svetskog rata. Grejali smo ruke na kafenim šoljicama, pričali kao da smo se još juče videli, tetka Dobrila je brinula da l' imamo sve, moj teča Dušan grejao kuću, da imamo gde da prespavamo noć bez snova... bez njega ne bih mogla da održim dato obećanje, da dam poslednji poklon od srca - konačni mir, beskrajni...pili, bez kucanja, za dušu...prvi gutljaj sipali na pod...čika Pile je učio mog muža kako se kuva pravi šumadijski čaj, od brlje...topli miris šljive se je mešao sa mirisom drva...čika Andra, u bridž pantalonama i u džemperu sa rupom na laktu, u crnoj košulji, je sedeo, bdeo sam, u hladnoj sobi, gluvoj tišini, pored brata. Kiša je dobovala po krovu. Moja snaha je, u susednoj kući, kuvala panaiju.

Sutradan sam čekala komšije i rodjake, ispred sobe, u kojoj je stajao sanduk i cvrčala sveća. Takav je red. Prva je došla tetka Buda, komšinica, u stajaćim, crnim, sjajnim opancima, sa strukom suvog bosiljka, brižljivo zamotane drščice u komad novine. Pa onda ostali...došli, sedeli na klupama, dugim, slavskim, pili, a prvi gutljaj, curkom sipali na zemlju...

Na malom, badnjevačkom groblju su me sačekale ostale strine, tetke, dobri ljudi...dok je pop pevao, one su brižljivo, sa tri prsta, nameštale povezače kod obraza, zatezale "pera" ispod brade. Krivili su se kameni, stari krstovi susednih grobova.

A onda, čim je završio pop, nenajavljeno, samouvereno i ozbiljno, na njegovo mesto je iskoračio tatin rudar, inženjer. U svečanoj, crnoj sa zlatnim dugmetima, paradnoj, rudarskoj uniformi. Jer, stigli su rudari...za samo jedno pre podne, sakupili se od svuda, iznajmili mali autobus i došli...ljubili me i pitali da li ih se sećam "...znaš ono kad te je tata doveo na kop, pa si bila mala..." poznata, dobra, ostarela lica...

Rudar, čika Duško je u rukama držao beli papir i govorio poslednje slovo...zlatni dugmići su blještali kao mala sunca, na uniformi crnjoj od zemlje...

"...Miroslave, oprosti nam što nismo umeli i mogli bolje da ti pomognemo. Bio si dobar, vredan, pažljiv i savestan kolega, čija će toplina svima nedostajati. Hvala ti što si postojao i što smo te imali za kolegu i prijatelja. Večna ti hvala za veliku ljubav i dobrotu...Tvoje kolege, drugovi i prijatelji sa poslednjim rudarskim pozdravom SREĆNO!"

Tata, SREĆNO!

 

 

 

 

 

 

 


Drage moje žene

iskreno saosećam sa vama.


drage

moje prijateljice,
Užasno je to što vas je zadesilo, i mnogo, mnogo mi je žao.Ako tu postoji uteha, to je ono što kaže moja majka: "Važno je da odlazimo po redu".


Sućut Jelice i Gorice...

...tužno, a lepo satkano.
I ima jedna mala istina. Dok god čovek ima žive roditelje, oseća se kao dete.


Jelice, Gorice,

moje iskreno saucheshce:-)


i ranc i rudari

i nisam stigla na vreme, nisam ni da skuvam kafu, ni da cujem govor inzinjera, ni da sacekam rodbinu, ni da stavim cvece, ni da odem na ranc, ni po narcise, ni kada cveta tresnja...
sve ide po nekom redu, samo srce vozi unatraske.
zao mi je jako.....moja sucut.


Bela

Bela Hamvas...


ostao sam bez teksta

srce mi se steglo kad sam procitao,ne ostavljam cesto komentare ali ovi tekstovi su me bas potresli,citam redovno Jelicine tekstove i cekao sam sledeci ali nije morao bas da bude ovakav moje najiskrenije saucesce i vama i Gorici


drage moje,

rasplakale ste me, bukvalno. Slicna prica kao Goricina. Samo nisu bile knjizice, ali nauk je bio isti. I samo nije imao kozu, ali sve ostalo jeste. Rak odnese ljude prerano i prebolno.
pozdrav


Jelice, Gorice,

rasplakale ste i mene. Gubitkom oca izgubila sam deo sebe. Ne mogu ništa pametnije da kažem jer suze nikako da stanu.

Najiskrenije saučešće.


Tripraseta

Joj!
Welcome to the club.
Ko nije tamo bio ne zna.

Olga


Jelice i Gorice

Moje ikreno saučešće.
Baš me rasplakaste, a to mi se vrlo retko dešava.


Jelice, Gorice,

siguran sam da ni majstori reči, poput vas dve, ne mogu ni približno da opišu gubitak i prazninu koju osećate.

Primite najiskrenije saučešće u vašoj tuzi od još jednog od onih za kojima zvone ta zvona, čiji nam tužni zvuk prenosite.

Vaš

Vučko


moj tata

je uvek najbolji u ovakvim situacijama velikog gubitka, nadje se sa recima utehe, pomoci i podrske, da organizuje, da je tu. ja ne znam posteno ni saucesce da izjavim, tuga me ostavi bez daha i reci.
zao mi je zbog vasih tata, hvala za price, u srcu su mi.


iskreno saucesce

htela bih jos nesto da kazem, ali ne umem.


bez naslova

Najiskrenije saucesce i Jelici i Gorici.

Smrt svakog coveka je bolna, ali je najbolnija ona koja nam odnosi nase voljene.


jelice i gorice

strah me je bio da otvorim tekst, iskrenro. dirnuo me do suza.
nikad u ovakvim situacijama nisam znao da nađem dovoljno dobre reči, jer prave utehe nema.
samo da znate da sam tu. ako nešto zatreba.


Tajni Grad

Primite moje iskreno saucesce.
Cestitam Vam obema na hrabrosti da to podelite sa nama.

Pozdrav


hrabro

odlazak roditelja, ma kojih godina mi bili, zaista je i odlazak jedne polovine duse. ali, smrt je deo zivota. deo istog procesa. srescemo se sa njima opet. smrt je i podsetnik. podsetnik da postujemo vreme koje nam je dodeljeno sa bliznjima. nista zdravo za gotovo.
Pozdravljam vas. I iskreno, ovo sto ste napisale je i vise nego hrabro.


Jelice, Gorice, najiskrenije saucesce

Gubitak usled smrti roditelja nosi neizmernu bol i tugu...
Nedostaju mi reci (setih se oprostaja sa svojim roditeljima, preminulih 2001 i 2003).
Nek im je vecna slava!


:(( bila sam skoro na pomenu

:((
bila sam skoro na pomenu smrti oca moje drugarice i u dushtvu koje se tim povodom skupio kod nje i koje nije bilo bash malo, ja sam bila jedina chija su oba roditelja josh ziva. Prichalo se o tome kako se oprashtamao od svojih roditelja, kako ko hendluje tu situaciju, svako je imao osvoj nachin, neki iz drugih tradicija su prichali kako se to kod njih radi ...jedina sam ja tu bila nekako vishak, nisam imala prichu, samo sam jednostavno bila. I ako su moji roditelji vremeshni ljudi, dobro se drze i skoro da , sem u ovakvim situacijama, i ne mislim o njihovom odlasku. Ipak, svaki put kad kasno nocu ili rano izjutra zazvoni telefon, ja se nekako ukochim, zastanem pre nego podignem slushalicu i pomislim - o boze, to je taj tenutak.


Kada su mi umrli roditelji

Kada su mi umrli roditelji izgubila sam Beograd.


Jelice

Beograd nisi izgubila. U njemu zivimo mi. Zivim ja. Kad dodjesh javi se i bice kao da su ti roditelji tu.:)


Hvala Bebo:))

Hvala Bebo:))


Eh Jelena

toga se i ja sada bojim.

Olga


Nemoj da se bojish Olga. I

Nemoj da se bojish Olga. I ti mozesh uvek da se mi javish i necesh biti sama u Beogradu :)


JJ Bebo

bas si pravo srce!
Cmok!

Olga


'on and on, the rain will

'on and on, the rain will fall, like tears from the star
on and on, the rain will say, how fragile we are...'


Kafo

Sem Stinga, nadje se i poneki Klepton za takvu situciju


e, ta je stvar isla na

e, ta je stvar isla na radiju dok sam citao txt, i tako mi se steglo srce. a, inace sam mutav u ovakvim situacijama.
btw nisam fan stinga uopste.


E,

A Burbon street?


***

Ovo je velika literatura.
Šteta što je istinito.

Moje saučešće, najiskrenije.


Iskreno saucesce Htela bih

Iskreno saucesce

Htela bih da napisem josh nesto, ali kad placem ne umem da pisem zato sto mi je svakla rec mala prema suzi.

Drage velike devojke, hvala vam sto ste u vasem bolu imale vremena da i nas podsetite divnim pricama na one koje volimo.


Drage nase

Najiskrenije saucesce

I ja bih htela da napisem jos nesto, ali nekako mi ne ide. U mislima sam sa vama.


jelice, gorice

potpuno razumem vasu potrebu da sa svima nama ovako dirljivo podelite svoja osecanja. slicno sam se osecao kad mi je umro tata. drzite se.


Saucesce

Hvala vam sto ste svoj bol podelile sa nama. Nisu uzalud ziveli ljudi koji su odgajili takve kceri.


...

Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.

A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.

Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.

I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.

Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu...


Jelice i Gorice

prikljucujem se i ovde izrazima saucesca
SRECA je, ipak, sto imate jedna drugu


Hvala Jelice i Gorice.

Prije 13 mjeseci je umrla mama. Prije 12 mjeseci sam promijenila drzavu i grad u kojem zivim. Prije 3 dana je tata otiso u Dom za stare, tamo u rodnoj daljini. Tuzna sam, a moram biti jaka kada telefoniramo. Imam samo jos njega. On ima samo jos mene.
Zavidim vam sto imate jedna drugu i sjecanja koja se dijele.


Jelice i Gorice

primite moje saucesce.
I meni je pre mesec dana umrla mama.
Napisah nesto o tome ali mi se nije dalo da objavim.
Vi ste bile hrabrije.

Olga


Olga,

moje saucesce.
Moj strah od gubitka roditelja ili njihove bolesti i nemoci je veci otkako zivim na drugom kontinentu. Kako ljudi izlaze na kraj sa tom udaljenoscu i bespomocnoscu?
Uz strah, tugu od rastavljenosti, osecam i grizu savesti.


Stevie,

ta rastavljenost, to je grooooozno!
Niko ko ne zivi tako "odvojeno" ne moze da shvati tugu i grizu savesti.
Ne samo ja, znam i mnoge druge, promasili smo, zakasnili smo, nismo se ljudski oprostili.
To je prokletstvo zivota na "distanci".
Cela stvar je sasvim neprirodna.
Ovako, meni je uvek bilo dobro u Londonu, volim svoj zivot i uzivam u njemu.
Naravno, zivot nosi razne probleme, profesionalne, licne etc. ali oni ti slede "ovamo" ili "onamo".
Ne biti prisutan u bolesti, smrti, rodjenju....najblizih, to je sasvim neprirodno, skoro izopaceno i za to se placa jako, jako visoka cena.
Izvini ako te plasim ili ako te bilo cime obeshrabrujem.

Olga


ma ne,

skroz shvatam o cemu pricas, cesto se tako osecam.
malopre sam se videla sa bratom i bas smo o tome pricali (on je resio da se seli nazad, najvise zbog roditelja i da bi tamo imao decu, ovde ni za cim vise nema drive), o toj stalnoj prelomljenosti. nije da ne zelim da sam blize roditeljima, ali moj zivot je ovde. i, onda, sta uraditi kada budu bas stari, kada neko treba da je uz njih stalno?
ne deliti sve najlepse i sve najteze momente sa najblizima jeste najokrutnije zivotno stanje.
nadam se da si dobro, pozdravljam te.


Stevie

ja sam kao dobro ali u stvari kao da mi je neko iskljucio dovod struje, dovod goriva.
Nikada nista vise nece biti isto, tata mi je umro kad sam jos zivela u BG i bila jako mlada, onda mi je umrla starija sestra, bila sam vec u Londonu, to je bio krs, bila je jako mlada, ali ovo sada, mama, to je kao kidanje svake veze.
Lepo si rekla, najokrutnije stanje.
Sto kaze jedna moja prijateljica "cepa mi se licnost".

Olga


Hvala svima

na srdačnim i utešnim rečima.


za nase tate....

Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stolecu
neko me slucajno pobrka
sa umornima i starima.
Nigde toliko ljudi
kao u jednom coveku.
Nigde toliko drukcijeg
kao u istim stvarima.
Proceprkas li prostore,
iskopaces me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.
.............................
Ako ti jave: umro sam,
evo sta ce to biti.
Hiljade sarenih riba
leprsace mi kroz oko.
I zemlja ce me skriti.
I korov ce me skriti.
A ja cu za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
vec samo trenutnih granica.
Jedricu nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtacu ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore buducnosti
lepotom nevidljivih krila.
..............................

Nocu kad gledas u nebo,
i ti namigni meni.
To neka bude tajna.
Uprkos danima sivim,
kad vidis neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja jos uvek
sasav letim i zivim.
..............................
Mika Antic Besmrtna Pesma


Eto ...

... opet me oborilo :o(

Quote:
Ako ti jave: umro sam

Javili su :o(

A verujem u ovo:

Quote:
Upamti: nema granica,
vec samo trenutnih granica.
Jedricu nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtacu ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore buducnosti
lepotom nevidljivih krila.

P.S.: Prelepa pesma.


Drage:

primite moje saucesce. Potpuno vas razumem, imam potrebu u ovim trenucima da vam prenesem trunku sopstvenog iskustva ne bi li vam pomogla ali znam da su to momenti kada se slabo primaju bilo kakvi signali sa strane i da svako nekako pronadje pravi, sebi svojstven, nacin da pregura, prihvati uspomene kao deo svakodnevice, otkrije novi vid komunikacije itd... Cetiri godine je proslo od kako mi je tata postao i mama i tata, kako on kaze i moze se! Upravo zato sto oni (nase mame i tate koji nas bezuslovno vole i dok su tu i kada odu) ne zele da se osecamo nemocno i tuzno.

Pored svih vasih najblizih, pretpostavljam da je lepo znati da smo vam i mi sa bloga tu!


Hvala

svima, koji ste tu.


ponedeljak, 26. 2. 2007., pardon

Juče je bio dan.
Onako.
Baš.
Onakav.
Tuga na kub.
Ne na kvadrat.
Karma takva.
Kubizam jedan.
Prvo me je otkačio ON.
Bez pardona.
Onda je sadašnji partner otišao na FEST.
Bez pardona.
Ja sam otišla na groblje. 40 dana. Ocu.
Onda je došao predhodni partner.
Bez pardona.
Onda je sadašnji partner želeo da napravi skandal.
Najmanje.
Bez pardona.
Nije.
Pardon.
Onda su svi otišli.
A ja sam čekala da dan prođe.
Bez pardona.
I da jedna tuga (još) ne dođe.
Bez pardona.

Pardon.