Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Zavera

"Aaaaaaaaaaa!""Aaaaaaaaaaa!"Sećate li se svog prvog prvog stripa?

Ja, da. Posle njega, ko što kažu, više ništa nije bilo isto.

Od mog najranijeg detinjstva do poznog tinejdžerskog doba, porodici je nedelja služila kao "dan za bake" (što je značilo dva para "baka i deda") - veći deo dana na selu, predveče u gradu. Jedne takve letnje nedelje sredinom sedamdesetih, u bašti ispred zgrade "gradske" bake, pronašao sam prljavu, neočuvanu svesku Dnevnikove Zlatne serije iz Zagorove rano/srednje faze. Epizoda je "Zaverenici", a na naslovnici dvojica ekstravagantno odevenih negativaca bacaju junaka aligatorima.

Da sve bude gore, primerku je nedostajalo poslednjih desetak stranica, tačno kod mesta gde Zagora vode na likvidaciju, tako da sam, pored primoranosti da sâm sklapam sliku o događajima koji su prethodili pronađenoj epizodi (čak dva nastavka!), na kraju morao da smišljam sebi i kraj. Kad bolje razmislim, nikada i nisam saznao kako se izvukao iz frke. A i bolje.

Ushićenje povodom susreta s novim medijem za koji nisam ni sanjao da postoji bilo je potpuno: film u knjiškom obliku koji je samo tvoj, čitaš ga svojim tempom, a vraćaš mu se kad god poželiš. Savršeno.

S onom pticom preko torzoa - pre nego što sam otkrio Supermena, a nakon što sam apsolvirao Tarzana - junak s naslovnice imao je očiglednu snagu ikone, pogotovo na toj naslovnici, gde ste već izgubili nadu u njegov spas. Ne znajući da je serijal, nisam bio siguran koliko su autori stvarno spremni da smaknu heroja. Ludih sedamdesetih, podsećam, čak je i klinac poput mene znao da glavni junak može da strada svakog časa. (Ali, ne i u italijanskom "pionirskom" stripu, ispostavilo se.)

Zagor je bio taj koji me je prvi upoznao sa zastrašujućom pretnjom poskupljenja ("Eksploziv A-Z 119", sa 10 na 12 dinara); stajao sam pred trafičarkom samo s jednom kovanicom u ruci i odbijao da prihvatim kako to nije dovoljno.

Odmah posle, usledili su Talični Tom ("Mama Dalton") i Alan Ford ("Superhik"), pa na hiljade drugih. Ali, Zagor je bio i ostao prvi. Iako, kao i sa Star Wars, ne gajim više ondašnju fascinaciju i zaluđenost njime, čak ni na račun nostalgije - izgleda da nisam lojalan idolima - neke zasluge moraju da se istaknu. Kao taj Zagorov sukob s klanom bogatih urotnika koji se međusobno raspoznaju po tetovaži četiri simbola karata na grudima.

Jer i danas, dok pišem prozu, pišem strip (što se i vidi, reći će neki).

I danas, ko i nekada, pitam se kako svi oko mene ne dele moju strast prema stripu (kad je tako neodoljiv).

Mora da je neka zavera.

www.otooltvanji.com