Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Biljana Srbljanović

Jevandjelje po Judi ili Da li Judina prica pije vodu?

Za početak, ja pročitala. Ko ne zna, u pitanju je jedno od najznačajnijih arheoloških otkrića iz oblasti ranog hrišćanstva, barem u poslednjih pedesetak godina, koje je pre nekih šest meseci konačno dobilo svoju neopozivu potvrdu o autentičnosti i prevod na nekoliko rasprostranjenih jezika. Tekst iz trećeg veka, na koptskom jeziku, u originalu pisan dva i po veka ranije na starogrčkom, je dakle nesumnjivo Judina verzija istorije, njegov alibi i odbrana, njegovo tumačenje smrti Hristove i pre svega sopstvene uloge u tome. Jevandjelje, koje predstavlja ozbiljan udarac dve hiljade godina starom antisemitizmu, u crkvi je inače odavno poznato i odbačeno kao jeres, i ovo, kao i ostala gnostička jevandjelja, vekovima su organizovana spaljivana i uništavana, sklanjana od očiju javnosti, jer crkva je rekla svoje: Juda Iskariotski je izdajnik, bez prava na objašnjenje i odbranu, bez prava na svoju verziju dogadjaja, on je onaj koji je prodao Hrista i to za šaku novčića, prodao prijatelja i učitelja, sina božijeg, pa se, kažu zvaničnici, od griže savesti popeo na drvo, vezao sebi konopac oko vrata i skočio u bezdan, sam kao pas, umro prezren i napušten od svih.


ddr-museum.de VS yugomuzej.com

U Berlinu je otvoren prvi privatni muzej posvećen svakodnevnom životu DDR, bivše Istočne Nemačke, koji se zove bas tako:
DDR MUSEUM.
Ideja tvoraca muzeja je da se rekonstruišu paradigmatični detalji svakodnevnog života istočnih Nemaca, ljudi koji su se, odmah nakon pada berlinskog zida, tako neverovatnom brzinom asimilovali u ovaj takozvani zapadni uniformisani svet, da je izvan berlinskih buvljaka ostalo veoma malo tragova od onoga što je ne baš tako davno činilo svakodnevni, običan život šesnaest miliona ljudi. A i ti buvljaci su već deceniju i po temeljno pelješeni od strane turista s druge strane, tako da su se zalihe Lenjinovih bisti, Praktika fotoaparata i Honekerovih portreta ozbiljno istanjile, turisti željni komunističkog kiča, autentičnog Lenjina još uvek sigurno mogu naći samo u Beogradu (kod Srdića) a tragove Honeker-looka još jedino medju visokim funkcionerima G17 plus. Naravno, ne treba zaboraviti ni odvratne fake CCCP majce, novu seriju ruskih šapki i kapa+uša, za mlade i otkačene, koji bi da da pokažu da gde su leto proveli: pa u zapadnoj Evropi, naravno.


I miss you, people!

coming (back) soon.

UPOZORENJE:
Molim vas da se uzdrzavate komentara i opaski o voću i sisama, niciji obim, santimetri, impresije na temu bilo kojih organa me ne zanimaju. To je glupo, uvredljivo, nije smesno i ne znaci nista. Svi slicni komentari ce biti obrisani.

Toliko.


Branka Nicija, nova zvezda moga bloga

knjizevni prevodilac iz Rima, Branka Ničija, hrabro se potpisuje punim imenom i prezimenom i u krtaskoj borbi protiv svih neSrba, posebno Crnogoraca, ume da pise na primer ovako: "Ja sam vec treca generacija zena iz moje familije (Biljo, izvini molim te za generacije, ali tako se zalomilo!) koja se udaje za muskarce mladje deset godina, te iz moje pozicije prakticno SRPSKE PEDOFILKE ne mogu nikako da zamislim kako zena moze da legne uz muza 24 godine starijeg od sebe kao sto to cini Bilja!!" Ali krenimo redom. Najpre je govorila ovako: "Mislim da se sad ne mozemo boriti - kao nekad.


GOMNARIJA*

Na Cveletovom postu, Angie kritikuje Tasku, pa pise: "Taska,ovakav "humor" sam zadnji put cula u osnovnoj skoli i nije mi bas jasno ni primereno vase insistiranje na ruganju.A o tome je i bio moj komentar,da bi kvalitetno komunicirali prvo treba da se ispune neki bazicni uslovi,barem razumevanje i pristojnost." I konacno prava rec: RUGANJE! Ja mislim, a to i radim, tako pisem i tako govorim, da je najjace oruzje protiv zla upravo to - okrutno RUGANJE. U opste me ne zanima da sa njima "kvalitetno komuniciram": ne mozes da ih ubedis, ne mozes da razgovaras, neces da ratujes, a ti im se smej! I to bas tako, kao sto Angie kaze, kao u skoli, na malom odmoru, ono najgore sto deca rade, upres prstom i u grohot, i zlo nekako pocne da se topi.


srpski brendovi

Prvo, mrzim i ja reč, ne moramo da se mnogo davimo oko toga, kažem tako jer nemam mnogo vremana da elaboriram, pišem nešto, pa imam rok (mada sve mi se radi samo da ne radim).
Nedavno su me u "Gloraji" pitali sta su srpski brendovi koje s ponosom predstavljam strancima, pa sam rekla Plazma keks, novi cd Aleksandre Kovač i Šaljićevi melemi (umesto kremica za lice i telo). Imala bih možda još gomilu da dodam, ali sam samo htela da započnem listu. Stvar je u tome da u Francuskoj nikada nisam nasla keks ravan Plazmi, a ne kapiram što to ne bi bilo nešto što predstavlja Srbiju, sto mora da je burek i kajmak, salmonela u najavi.


Ajmo, lepo, razlaz

lepo ko ljudi, nema nista od ovoga.
Sa predhodnom temom, kao da sam izvukla cep sa dzinovske kese govana, koja se strovaljuje, pljusti bez prestanka, evo vec cetiri dana, pa tako stigosmo i do Djindjica "sto nije u redu da bude ubijen, ali nije bio cvecka", do vola, Pala, bombardovanja, kafe late, farbe na Markalama, ko ce kome bombe da strovaljuje na kucu, kajmaka, radze, ko je pisno protiv Srbije postrojavanja, e pa sad je dosta stvarno.

Kad sam procitala da tu neka zena, bez ikakve sramote, mrtva ladna urbi et orbi objavi "nije u redu da bude ubijen, ali nije bio cvecka" ja bih polako da se ispisem iz ovog pakla i odem da malo citam knjige, novine, ukrstene reci, svet i skandal, setam kuce, secem nokte, cackam nos, buljim u prazno, zmurim, brojim ovce, bilo sta, sve je bolje da ne citam misli osujecene osobe i njenih duhovnika.


11 godina od zlocina u Srebrenici

10. jula u pola osam uvece, na Trgu Republike, Zene u crnom organizuju obelezavanje 11. godina od zlocina u Srebrenici. Zao mi je sto necu biti tamo, nisam u Beogradu, ali obavestavam sve vas koji ste u prilici da prisustvujete. Secanje je nasa obaveza, Srebrenica nasa sramota.


Transfer neprijatnosti

U Ninu postoji rubrika Upitnik, u kojoj se razni ljudi na razne načine brukaju, posebno u odgovorima na poslednju seriju pitanja (ono oko smrti) u opsesivnoj želji za besmrtnošću, ali stvarno i bukvalno. Iako je tu često bilo veličanstvenih gluposti, ovaj, ovonedeljni je primer apsolutnog besčašća.
U opširnoj biografiji koju je naveo, Vitezović ipak najvaznijeg trenutka sopstvene karijere usmenog pripovedača nije mogao da se seti, a to je da je on upravo autor besramnog slogana sa Gazimestana "Dogodio nam se narod."

U nedelji u kojoj je Vitorović bahato smenjen, u kojoj ološ pohapšen u Sablji ušiva sebi usta jer bi da, kod svojih političkih gurua, naplati benificirani zatvorski staž za zasluge u organizovanju zavere protiv Djindjića, a Koštunica si ih odšiva samo kad bi da kaže nešto mnogo ružno, uglavnom da podeli huškačka lažna obećanja jadnim ljudima na Kosovu, u nedelji u kojoj su pregovori za to isto Kosovo odloženi, u kojoj za neizručenje Mladića pušimo osvetu u presudi za Orića, u jednoj dakle sasvim običnoj nedelji srpske apokalipse, intervju Miloševićevog čauša u zauvek promiloševićevskom Ninu i nije važna stvar.


cemu sluzi blog?

Silom zgodnih prilika, postila sam deset dana od bloga, pa kad se vratim, stvarno nemam šta da vidim. Kopiram ovde jedan od tipičnijih komentara na bilo koju temu koju otvorim, ima dakle uvek neki što me “dobro zna”, što ima da "me smiri", bez obzira šta i o čemu govorim. Evo, ovaj Miša na primer, piše sledeće:

“Biljana- maco, smirise
Piše Anonimus (22 Jun, 2006 - 07:23)
Sta ti je, sta si se uspalila- pa ja se secam kad si gutala Holivudske "dzingl" filmove Tarantina, Lija i Rodrigeza - "SAZAM" to je bilo otkrice- bar za tebe. Znas, posle 100 godina mraka pod Paskaljevicevim i Markovicevim filmovima ja mirisem novu kulturnu elitu (po diktatu)- samo sto ovog puta imamo kvalitet vise-punim plucima u dnevnu politiku. Nista me ponizava vise od naduvanih umetnika koji se trude da povuku na nesto novo ali to ipak zavsava samo kao studentski bunt- FUJ! Misa Kostic”


sad ja radim ono sto sam rekla ne treba...

mesam dakle Forum i Blog, sorry, ali mi je vazno.
Forumasi su se s pravom naljutili na mene zato sto sam u svom karakteristicnom meandriranju, a kritikujuci rukovodjenje radom Skupstine i to što je Vojislav Mihajlović prećutao gadost protiv Ivane D-M, rekla "Kako je moguce da Čičino unuče bude bilo sta u skupstini", pa su ljudi pomislili da sam ja protiv Vojislava Mihajlovića samo zato sto je Dražin Unuk.
Mnogo puta sam govorila, a sada sam glupavo mislila da se to podrazumeva, da je Vojislav Mihajlovic napravio svoju političku karijeru samo na činjenici da je Čičino Unuče i ni na čemu drugom. Sećate se vremena kada je taj čovek bio gradonačelnik, jedino sto ga je za položaj preporučivalo i čime su ga predstavljali u njegovoj (sada bivšoj) partiji je da je Dražin potomak. Nikad se taj čovek nije oglasio, otvorio usta, nikada niko nije znao šta je taj čovek po struci, koje su njegove preporuke, šta misli, šta radi, ništa, ništa, Unuče je samo uvek ćutalo i smeškalo se, kao na porodičnim fotografijama, kad prišrafiš klince da stanu mirno i gledaju u ptičicu.


ovo teroristicko brisanje komentara je u stvari genijalna stvar

Taman kad sam pomislila da sama sve obrisem, pa da pljunemo i pocnemo ponovo, neko se potrudio umesto mene. Odlicna prilika da svi malo oladimo, svecano se zaklinjem da se vise necu svadjati. Barem ne na ovom mestu. Prljava je to navika, bolest zavisnosti, a u svetu hemije ima mnogo boljeg dzanka.
Samo da kazem, za one neobicne slucajeve koji iz nekog meni mutnog razloga zele i dalje da citaju to sto ovde pise, ajde da se dogovorimo da svi koji imaju komentar NA TEMU i dalje kace svoje postove, a oni koji imaju komentar NA MENE, odu na forum, pa tamo otvore love/hate topic i prazne se na tom mestu.


nastavak afere handke

postavljam svoj tekst sada iz austrijskih novina der standard, malo da jer bih da davim, a malo i da predupredim dalje falsifikate onoga sto pisem i govorim u inostranim medijima, a koje pravi i rastura Telegrafska Agencija Nove Jugoslavije.
Ovaj put na srpskom, da se niko ne muci.
PS: Molim gastere da navaljuju po grupama, francuzi da ustupe mesto zapadnoj YU-prestonici - Becu.

Evo teksta

Ne znam koliko puta treba da ponovim, Milošević nije umro kao predsednik Srbije, već kao svrgnuti diktator, koj je, nakon što je odbio da prizna rezultate glasačke volje svog sopstvenog naroda, silom smaknut sa vlasti, nedugo zatim uhapšen, pa izručen medjunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu. Milošević je tako umro – kao pritvorenik, kao čovek kome je sudjeno za najteže zločine protiv čovečnosti, pa je sahranjen u Srbiji, jer je negde morao biti sahranjen, jer nije živeo dovoljno dugo da dočeka (sasvim izvesnu) presudu i jer je tako bilo najlakše. Biti prijatelj Miloševića, ne znači biti prijatelj Srbije, jer Milošević nije Srbija. On je bio tiranin i zlo moje nacije.


diskurs sarme

Gledam neke odgovore na moj predhodni post, pa me muči jos jedan rebus iz dijaspore: zašto naši ljudi, na takozvanom privremenom, a obično - celoživotnom radu u inostranstvu, uvek potežu pitanje sarme, kao odgovor na svako političko, ljudsko, filozofsko, ekonomsko pitanje matice. Zašto, kad kažes da je MIlošević bio zločinac, odmah ne voliš sarmu, poznato srpsko nacionalno jelo, turskog porekla i copy righta. Ja na primer pravim odličnu sarmu i ipak malo bolji prebranac i ajvar. Puno kuvam, uglavnom mediteranska i srpska jela, više volim to nego da pišem, pa šta me sad to kandiduje za političkog filozofa po meri dijaspore?


Lajte kere Jakobsfelda

Koliko sam pratila, kod nas su se "Slučajem Handke" u Comedie Francaise bavili samo tabloidi, Nin, Kurir i ekipa, a pošto kapiram da od petka vrzići-uveoci i inače jurcaju po ovom sajtu, gušeći se u sopstvenoj pljuvački zadovoljstva šta će sve tu moći da se nakupi od tema za silne neke buduće kolumne udruženih džibera na organizovanom radu u mafijaškim glasilima, pa sad evo da im skratim put i posao.

http://www.lemonde.fr/web/article/0,1-0@2-3232,36-775452,0.html

Point de vue
Ce que signifie être ami de la Serbie, par Biljana Srbljanovic

LE MONDE | 24.05.06 | 14h03  •  Mis à jour le 24.05.06 | 14h03


Syndicate content