Nisam merodavan da kazem ko je najbolji, ali sam o letenju učio od svakako najlucidijeg pilota-instruktora na našim prostorima. Ne znam kako je danas, ali za radio voditelja Zorana Modlija su osamdesetih godina prošlog veka znali svi koji su znali za Ventilator 202, EKV, Partibrejkerse, kasnije, Modulacije... Ono sto je možda manje poznato je da je on profesionalni pilot-instruktor sa višegodišnjim stažem, koji je napisao dva udžbenika (da ja znam), nezamenjivu literaturu za svakog vazduhoplovnog entuzijastu. Škola letenja i Piste u noći. Škola letenja objašnjava osnovne principe letenja u uslovima dnevne vidljivosti, a Piste u noći dalje razradjuje principe navigacije u noćnim ili lošim vremenskim uslovima.
Pokušao bih da iz glave prenesem najosnovnije momente iz tih knjiga. Po sećanju, knjige mi nisu pri ruci, ništa copy, ništa paste... Dakle, bez odugovlačenja, razlog što avioni lete je rezultat interakcije četri fizičke sile i njhove tanane neravnoteže (videti sliku). Evidentno, gravitacija je problem koji treba savladati. Avioni su teški. Čak i kada se pokrenu nailaze na otpor vazduha prilikom kretanja, što dodatno otežava stvari. Da bi se ti osnovni problemi savladali koriste se razni tipovi motora koji svojim radom proizvode silu potiska koja pokreće letelicu. Ali šta je to što je učini da poleti?
Da ne idemo u sitna crevca, izvesni italijanski fizičar, gospodin Bernuli je otkio principe, iz kojih su se izveli zaključci da će razlika u brzini opstrujavanja vazduha izmedju donje i gornje površine avionskog krila dovesti do famozne četvrte sile. Sile uzgona. Nešto kao kad bi ste duvali u posudu punu ružinih latica, samo kontrolisano. Nešto čemu pogoduje profil (geometrija) avionskog krila. Na slici je predstavljena osnovna postavka geometrije krila. Donja površina je ravna a gornja izrazito zakrivljena. Zaključeno je, i pokazalo se sasvim tačnim, da kad se avion zajuri iz sve snage, krila mu rasecaju okolni vazduh, kome treba nešto malo više vremena da pređe preko gornje, zakrivljene, nego preko donje, ravne površine krila što dovodi do toga da se oseti lakim...To je otprilike to. Sad, da bi se let mogao kontrolisati, avioni imaju repne stabilizatore (rep) na čijim se izlaznim ivicama (pozadi) nalaze pokretne površine, zakrilca koja se pomeraju gore-dole, odnosno levo-desno na vertikalnom stabilizatoru. Slični zakrilci se nalaze na glavnim krilima, obično pri vrhu krila. Manipulacijom zakrilaca pilot, kopilot ili njihov automatski zamenik kontrolišu putanju aviona. Međutim, ima još nešto. Da bi poletanja i sletanja bila ugodnija izmišljeni su flapsovi. Flapsovi su pokretne površine na glavnim krilima, najčešće i na napadnoj (prednjoj) i na izlaznoj (pozadi) ivici krila. Oni se koriste da bi povećali silu uzgona (zapamtiti, uzgon je sve o čemu se u stvari radi) na manjim brzinama prilikom poletanja i sletanja, tako što će se njihovim izvlačenjem promeniti gometrija krila dodatnim zakrivljenjem. Kao kad ste na televiziji gledali kako velike ptičurine širooko rašire krila kad sleću. Izum flapsova je doveo do toga da ja koristim svaku priliku kad letim avionom da sedim nekoliko redova iza krila da bi posmatrao njihovo sekvencijalno izvlačenje prilikom sletanja, ako je potrebno i raspravljajući se sa mojom decom oko toga ko će da sedi do prozora.
I još ukratko. Da bi pronašli željenu putanju od tačke polaska do odredišta, piloti moraju u svakom trenutku da znaju gde se nalaze u prostoru (i vremenu, da mi ne zamere fizičari). Za to im služe pre svega visinomer, kompas i VOR navigacioni uređaj. mislim da prva dva nije potrebno posebno objašnjavati, a VOR (VHF Omnidirectional Range) navigacioni uređaj je jedna od najznačajnijih inovacija u istoriji vazduhoplovstva. Podešavajući radio prijemnik u avionu na frekvenciju željenog VOR predajnika, pilot dobija u pokretu informacije o udaljenosti i uglu u odnosu na strane sveta od predajnika, što je za prave majstore sasvim dovoljno za uspešno letenje u skoro svim uslovima.
Medjutim, VOR uređaji su danas tehnološki prevaziđeni (u upotrebi su i dalje jer su prelasci na nove tehnologije uvek skupi). Postoje instrumenti kao ILS, GPS, Moving Map i Glass Cockpit koji ih sve objedinjava... inovacije koje mogu samo da uliju dodatnu sigurnost putnicima... ;)
Ja sam samo zaljubljenik u avijaciju. Prilično beznadežan slučaj. Računam, kada bi ljudi imali malo bolju predstavu o tome šta se u stvari dešava dok lete avionom, manje bi se plašili, oni koji se plaše. Nadam se takodje da će neki klinac pročitati ovo i zavoleti letenje kao ja nekada. Reference za dalje usavršavanje sam naveo gore....
(btw. oni baje gore na slici lete u avionu koji ima glass cockpit :))))))))