
Nadjem se ponekada u snu u polu-kosmaru u kome sam jos uvek zarobljen u osamdesetima gde putujem dugackim bulevarima koji su me vodili iz bloka 70 (u kome sam tada ziveo) do moje skole na Karaburmi na predposlednjoj stanici sesnestice. Prosek za ovu relaciju u to vreme je bio sat i po vremena. Ne verujem da se ni danas nesto puno promenilo. I rusi se taj crveni autobus "teran jesenjim vetrom niz jednu beogradsku padinu" dok golobradi ja stojim drzeci se za sipku prepunog autobusa i posmatram Beograd svojim velikim ocima. I nista me tih godina nije bolelo i smetalo, ni sivilo, smog, smrad u autobusu dok me jednog oktobarskog dana na pocetku ulice 29 Novembra, oko 7h15 (slagacu vas, mozda je bilo 7h20) nije zaboleo stomak . Daleko je bioskop Slavica pomislih dok me hladni znoj oblivao. Da li cu izdrzati? Vjazma je slobodna, Vjazma je pala.
Cemu ovaj blog? Nisam siguran. U meni jos uvek postoji nekakav strah od tih jutarnjih dugih beogradskih relacija (blok 70 pocetna stanica busa 68 - Zeleni Venac - Presedanje na bus 16 do Karaburme (skoro Visnjice). Ponekada, kad doputujem u Beograd, volim da se provozam gradskim prevozom i na taj nacin prinesem zrtvu. U pozadini je strah od tmurnog beogradskog jutra, guzve u autobusu i namrgodjenih putnika. Cudno je to da mi se takve stvari vracaju kroz snove u kojima nista od ovoga sto sam u zivotu uradio ne postoji vec sam jos uvek na pocetku. Zarobljen u svojoj mladosti.