
čitam sada da je pred kraj razmišljao o samoubistvu, gorko je bio ranjen; da su ga prijatelji odgovarali i naglas, s njim, izvrgavali ruglu tu glupu ideju. to će biti smrt borisa davidoviča. nije voleo sažaljenja i sentimentalnosti ali jeste cenio iskrenost svojih prijatelja.
nebitno je da li je bio naš najbolji pisac, ono što je važno da je pisac o kojega se naša zemlja (zapravo ne ni zemlja, nego partijski ološ) najviše ogrešila...
... meni jeste bio naš najbolji pisac. zašto? zato što je pisao o svojim bolima, razvejavao je boli na racionalan, poetičan način. i on je izgubio oca rano, i ja sam izgubio oca rano. zapravo, on me je i podsećao puno na mog oca: po razbarušenosti duha, po strastvenom pušenju, po šmekerskom držanju pljuge, po ljubavi za kafanu, po neljubavi za totalitarno... a, kada pogledam, i on i moj otac su otišli u istom danu, 15. oktobra. voleo bih da su obojica živi, da danas, 30 godina docnije, pljugamo na ovoj istoj plaži i podsmevamo se glupom, totalitarnom svetu ogrezlom u pritupaste mržnje, posebno kod nas, gde je taj isti partijski ološ ponovo za kormilom države. sedeli bismo na plaži, cugali goldstar i smejali se samima sebi kako smo dopustili da nas to smeće, otpaci od ljudskosti, učine ranjenima. nedostajete mi, ćalci i boemi. :(