Psetance od šest nedelja starosti je dovedeno na naše staranje za period od dve nedelje jer su u kući devojke moga sina imali goste koji su alergični na pse. Zavoleli smo malu inventivnu ludu, koja je ignorisala sve fizičke pregrade koje imamo po kući, te naše ljubomorno psetance Noodles-a, i neumorno grizla mačora Pepper-a za vrat jer su joj se baš tih dana valjda menjali zubi (a na šta isti nije imao mnogo primedbi).
Posle tih par nedelja ljubavi lutkica je odvedena u novi dom, uz dogovor da se bar jednom nedeljno dovodi kod nas u goste, na viđenje. Nije prošlo mnogo, samo par dana, kada je dovedena nazad kod nas, neprihvaćena od potencijalnih novih vlasnika. Plakala je i grizla njihova dva kučeta nepoznatog porekla, koji su odbijali hranu i nisu spavali noću zbog nje. Tako da su svi plakali uglas, valjda?
Nismo pitali papagaja Kikija i bezimenog pitona crne-zlatno-žute boje (ja ga zovem fantom, daje li neko imena pitomima uopšte?) šta misle o svemu. Ali cela stvar je ionako gotova. Jedino što su je nazvali Kajri. To bi na japanskom trebalo da ima nekakvo značenje. Ja je zovem Silva, skraćeno od Silvija (Silver-srebro), jer je sva srebrena. Videćemo šta će da prevagne?