"Srpski sport ne počinje niti se završava Partizanom i Zvezdom."
Niccolo o privatizaciji u sportu
Čitam ovih dana kako je u pripremi (ili je već pripremljena) 56 verzija narta zakona o sportu, kojom se između ostalog treba rešiti i pitanje privatizacije u sportu. Verujem da je većina vas imala prilike da sluša o potrebi da se izvrši privatizacija u srpskom sportu. Međutim koliko vas je tom prilikom čulo da se govori o bilo čemu drugom što nije Crvena Zvezda i/ili Partizan? Pre nego što se uopšte može naći odgovarajući model privatizacije potrebno je da postoji neko ko je sposoban da sagleda kakva je situacija u srpskom sportu i kakva objektivno može da bude situacija nakon privatizcije i kakvu situaciju želimo da bude. Šta mislite, koliko sličnosti imaju recimo Partizan, neki klub treće lige i neki seoski klub? Nisu li svi ti klubovi u različitim pozicijama i ne trebaju li da budu u različitim pozicijama i u vezi sa privatizacijom?
Kada govorimo o situaciji kakvu želimo da bude ja bih podelio sportske klubove u najmanje tri grupe: Profesionalni klubovi, amaterski klubovi i lokalni klubovi. Krenimo prvo od lokalnih klubova. Ideju o njima sam maznuo od velikih britanaca (tzv. casc) uz manje modifikacije. Ti klubovi bi bili u statusu udruženja građana stanovnika jedne opštine i član bi mogao da postane samo stanovnik te opštine i to svaki stanovnik bez ikakve razlike i dodatnih uslova osim da ima prebivalište na teritoriji te opštine. Ovo opština ne treba shvatati isključivo, takvi klubovi bi mogli da se organizuju i na nižem nivou – mesne zajednice...
Lokalni klubovi bi imali sledeće karakteristike:
a) svaki stanovnik opštine ima pravo da postane član i da koristi prostorije kluba na ravnopravnoj osnovi sa svim ostalim stanovnicima; b) treniranje u mlađim kategorijama lokalnog kluba bi bilo besplatno za svako dete sa teritorije opštine; v) članarina bi bila simbolična, njen cilj ne bi bio obezbeđivanje celokupnih troškova kluba, već bi se lokalni klub prvenstveno finansirao dodatnim uplatama pojedinih njegovih članova (koji u tom nalaze interes – pogledati dole deo o poreskom tretmanu sve tri grupe klubova); g) svaki član bi imao jednako glasačko pravo, bez obzira da li dodatnim uplatama finansira lokalni klub ili plaća samo članarinu; d) sav eventualni profit bi se reinvestirao u lokalni klub, nijedan član ne bi imao pravo da primi bilo koji iznos od kluba; đ) u slučaju zatvaranja lokalnog kluba, sva preostala imovina bi bila ili predata opštini radi korišćenja u cilju unapređenja opštinskog sporta ili predata drugom lokalnom klubu ili poklonjena.
Amaterski klubovi bi bili između lokalnih klubova i profesionalnih klubova. Oni bi bili osnivani ili u statusu udruženja građana ili kao privredna društva (ortačko ili komanditno). Imali bi sledeće karakteristike: a) opštim aktom udruženja građana odnosno privrednog društva bi bio regulisan način postanka i prestanka članstva u amaterskom klubu, ili bi bilo definisano da je klub zatvoren za nove članove; b) bilo bi dozvoljeno da se propiše teritorijalno ograničenje kao uslov da se postane član kluba; v) članovi udruženja/privrednog društva bi bili dužni da obezbede celokupne troškove kluba s tim što ne mora postojati jednakost u tome koliko koji član daje; g) svaki član bi imao jednako glasačko pravo na skupštini kluba, ali samo oni članovi koji pokrivaju najveći deo troškova kluba bi mogli biti u upravnim organima kluba; d) određeni procenat profita bi se morao reinvestirati u klub (više od 50%), ostatak bi se slobodno mogao raspodeliti članovima; đ) zatvaranjem kluba sva preostala imovina bi bila vraćena članovima ali bi bilo dozvoljeno da se opštim aktom predvidi da će se preostala imovina pokloniti nekom lokalnom klubu (na šta se ne bi plaćao porez na poklon).
Profesionalni klubovi bi poslovali kao svako drugo privredno društvo, s tim što bi mogli da se osnivaju samo u pravnoj formi društva sa ograničenom odgovornošću i akcionarskog društva. Ne bi bilo nikakvih ograničenja u pogledu raspodele profita tj. profesionalni klub ne bi bio obavezan da reinvestira profit. Profesionalni klubovi bi morali da ispunjavaju i određene uslove u pogledu objekata u svom vlasništvu, a morali bi da imaju i muške i ženske selekcije kluba.
S obzirom da ulaganja u sport često nije profitabilno podela sportskih klubova u tri grupe bi morala da prati i poreska reforma koja bi omogućila širu lepezu pogodnosti u slučaju ulaganja u neki od klubova. To bi se moglo ovako rešiti:
Profesionalni klubovi bi koristili one pogodnosti koje su date bilo kom privrednom društvu zakonom koji uređuje porez na dobit pravnih lica, plus što bi vlasnici – fizička lica koji plaćaju godišnji porez na dohodak građana imali pravo na poreski kredit u visini 10% vrednosti svog uloga u osnovni kapital profesionalnog kluba u periodu od 5 godina.
Amaterski klubovi bi pored opštih pogodnosti vezane za porez na dobit imali pravo na sledeće dodatne pogodnosti: a) profit ispod određenog iznosa ne bi bio oporezovan; b) članovi bi imali pravo da tretiraju kao trošak 50% iznosa uloženog u amaterski klub (bez obzira da li u osnovni kapital ili putem dodatnih uplata u cilju pokrivanja troškova kluba);
Lokalni klubovi bi pored pogodnosti koje imaju amaterski klubovi (s tim što bi bio veći iznos neoporezivog profita, a članovi koji daju dodatne uloge bi imali pravo da tretiraju kao trošak 80% datog) bili oslobođeni plaćanja poreza na primanja koja isplaćuju igračima pod uslovom da ukupan mesečni iznos tih primanja ne prelazi određeni iznos (pri čemu bi se postavilo nekoliko pragova, u zavisnosti od broja igrača u jednom timu/sportu, tako da je bitno da se ne pređe postavljeni mesečni iznos prilikom isplata svim igračima, a u okviru postavljenog mesečnog iznosa lokalni klub bi bio slobodan da celokupni iznos isplati samo jednom igraču, da svim igračima isplati jednak iznos ili da nekima isplati više nekima manje).
Evo to bi u najkraćem bile moje ideje o tome kako trebaju da izgledaju naši sportski klubovi. Sad nam samo ostaje pitanje kako transformisati postojeće klubove tako da upadnu u jednu od tri predložene grupe, pri čemu, kod onih sadašnjih klubova koji žele da se transformišu u lokalne klubove nema potrebe za velikim promenama, kod njih bi samo valjalo promeniti opšte akte. Amaterski i profesionalni klubovi bi se mogli privatizovati tako da oni koji odluče da ulažu plate cenu za članstvo/udeo u klubu na račun ministarstva, koje bi bilo dužno da određeni procenat prenese opštini na kojoj se nalazi klub koji se privatizuje (a opština da ga dalje upotrebi za školski sport na toj opštini), da određeni procenat uloži u amaterski sport putem konkursa za novčana sredstava, a određeni procenat da prenese Olimpijskom komitetu za potrebe ulaganja u mlade takmičare za koje postoji procena da će moći kasnije da ostvare dobre rezultate na OI (i onda ministarstvo da kontroliše kako OK koristi ta sredstva).
Kakvo je vaše mišljenje o tome kako privatizovati naše sportske klubove i kako oni posle privatizacije treba da izgledaju?