Iako je priča o lustraciji zauzimala značajno mesto u brojnim političkim kampanjama ─ kako bi izbori prošli ista je silazila sa političkih agendi i bila jednostavno zaboravljana. U Srbiji danas ovom temom bavi se nekoliko listova, par organizacija koje se bave ljudskim pravima, dva veb sajta i po jedna TV i radio emisija. Umesto dileme na koji bi se vremenski period lustracija odnosila: na vreme od 1945.godine ili od trenutka dolaska na vlast režima Slobodana Miloševića ─ priča je tendenciozno skrenuta na odgonetanje da li je lustracija u Srbiji uopšte moguća, s podrazumevajućim negativnim odgovorom. Međutim, da li je baš tako?
Odlaganje lustracije svedoči o slabosti demokratije
Ključni "argument" ovdašnjih političkih elita je taj da je šansa propuštena i da je za lustraciju kasno ─ pri čemu se zagovornici iste etiketiraju kao ekstremisti, revanšisti i zagovornici čistki. Svesno ili ne,prećutkuje se činjenica da je dejstvo lustracije prevashodno preventivne prirode, te da se odnosi isklučivo na sprečavanje povratka na pozicije vlasti i moći ljudi za koje postoje pouzdani dokazi da su: podsticali ili vršili zločine organizacijom i izvršenjem pojedinačnih ili kolektivnih ubistava i egzekucija, organizovali deportacije, mučenja, zatvaranja i druge oblike teških kršenja ljudskih prava, davali medijsku i (intelektualnu) logističku podršku u vršenju zločina, sistematski sprovodili psihički ili fizički teror, ograničavali slobodu štampe, mišljenja i izražavanja, sprečavali razvoj političkog pluralizma i demokratskog organizovanja, učestvovali u masovnim pljačkama... Dakle, onim krivičnim delima koja su zakonima ove zemlje i inače kažnjiva. Lustracija podrazumeva moralnu osudu svih koji su vršili krivična dela zarad očuvanja vlasti, privilegija ili vlastitih finansijsko-političko-policijskih položaja.
Lustracija takođe nije, kako se često misli, nikakav preki sud. Njoj prethodi komplikovan dokazni postupak u kom su osobi koja je predmet lustracije ─ pretendentu na visoku javnu funkciju ─ garantovana sva zakonska prava na fer odbranu. Zavisno od izabranog pristupa lustracija je direktna ili indirektna. Direktna lustracija sastoji se u zakonskom sankcionisanju krivičnih dela za koja postoje neposredni dokazi ─ s podrazumevajućom zabranom daljeg bavljenja javnim poslovima. Indirektna lustracija sastoji se u preventivnom delovanju kroz rad tzv. komisija za istinu. Preventivna lustracija, koja se sprovodi u većini istočnoevropskih zemalja, sastoji se u tome da se osoba za koju se utvrdi da je kršila ljudska prava upozna sa saznanjima komisije, uz pretnju da će, ako se kandiduje ili se trenutno nalazi na nekoj javnoj funkciji, navedeni nalazi biti objavljeni.
Lustracija kao moralna katarza
Primeri postkomunističkih država Istočne Evrope svedoče da je sprovođenje lustracije direktno povezano s pitanjima demokratskog sazrevanja i moralnog p(r)očišćenja i ozdravljenja jednog društva. U tom kontekstu Parlamentarna skupština Veća Evrope na svom zasedanju januara 2006. usvojila Rezoluciju 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, baš kao i Rezoluciju 1096 o uklanjanju nasleđa bivših komunističkih totalitarnih režima. S obzirom da krivična dela koja lustracija podrazumeva nisu podložna zastarevanju, u većini postkomunističkih zemalja proces lustracije otpočeo je reformama službi bezbednosti ili osnivanjem novih s nekompromitovanim ljudima. Kod nas, međutim, od 1944. godine kada je formirana UDB-a pa do danas nisu jasno utvrđene čak ni nadležnosti MUP-a, BIA, dve vojne službe bezbednosti ili službe pri Ministarstvu spoljnih poslova. Na inicijativu Građanskog saveza Srbije Zakon o lustraciji donet je 2003.godine. Iako predviđa obavezu kojom pretendenti na visoke javne funkcije prethodno moraju biti podvrgnuti proveri da li su učestvovali u kršenju ljudskih prava ─ odredbe Zakona do danas nisu bile obavezujuće. Komisija zadužena za sprovođenje Zakona takođe nikad nije osnovana. Jedina ličnost koja je do danas lustrirana, i to odlukom suda, je bivši poslanik DS iz Novog Sada Alen Selimović. Pripadnici Brozovog i Miloševićevog režima prećutno su abolirani ─ mnogi od njih i danas su na javnim položajima, pojedini su bili čak i na ministarskim funkcijama, kao što su nakon 5. oktobra na funkcijama ostali i šef DB-a te načelnik generalštaba iz vremena prethodnog režima. Takođe, nijedna od dosadašnjih vlada na listi svojih prioriteta nije imala suštinske reforme službi bezbednosti. O civilnoj kontroli istih da i ne govorimo.
Lustracija i kontroverze
Proces lustracije praćen je otvaranjem arhiva i dosijea tajnih službi što je učinjeno u gotovo svim postkomunističkim zemljama Istočne Evrope. Najdramatičniji raskid s prošlošću nakon ujedinjenja Nemačke obavljen je na prostoru bivše DDR gde je, zbog saradnje sa zloglasnom tajnom policijom Štazi, iz javne službe otpušteno na hiljade političara, sudija, profesora i nastavnika. Kao najblaži uzima se češki primer gde je od 1991. iz javnih službi uklonjeno nekoliko stotina, u svakom slučaju ne više od hiljadu osoba. Tačan broj ne može se utvrditi pošto je češki model licima za koja je utvrđeno da su bila pripadnici ili saradnici tajne policije ostavljano po 15 dana da se dobrovoljno povuku sa javnih funkcija ─ pod pretnjom da će, ukoliko to ne učine, njihovi dosijei biti obelodanjeni. Za uzoran uzima se i mađarski model. Počev od 1994.godine u Mađarskoj lustracija se odnosila na lica na najvišim državnim i javnim funkcijama: predsednik države, premijer i ministri, gradonačelnici glavnog grada, sudije i javni tužioci, visoki oficiri vojske, rektori i dekani univerziteta, direktori velikih firmi i banaka, predsednici UO kao i novinari i urednici listova sa tiražom većim od 30.000 primeraka.
Najviše kontroverzi izazvao je poljski model "četvrte republike" iz perioda dolaska na vlast braće Leha i Jaroslava Kačinjskih, kad se pristupilo dovršenju onoga što nije uspela do kraja da dovede "treća republika" ustanovljena 1989. Najpoznatiji primer "treće republike" je iz 1995, kada je, zbog optužbi da je bio doušnik ruske obaveštajne službe, Juzef Oleksi bio primoran da podnese ostavku na mesto premijera. Vladavina braće Kačinskih obeležena je brojnim optužbama po kojima je lustracija bila zloupotrebljavana za zavođenje diktature, tj. čišćenje državnog aparata od nepodobnih kadrova. Ipak, nepobitno je da je ovaj model imao niz pozitivnih primera koji pokazuju da u lustraciji nema nedodirivih. Lustracijom u Poljskoj bavi se Institut nacionalnog sećanja. Svi pretendenti na visoke javne funkcije (političari, sudije, novinari, ali i sveštenici, intelektualci, prosvetni radnici, čelnici velikih kompanija) dužni su da od prethodno od Instituta zatraže proveru svoje biografije i pribave potvrdu da nisu bili istaknuti pripadnici režima ili njegove tajne policije. Popularna poljska vicepremijerka i ministarka finansija Zita Gilovska 2006. smenjena sa funkcije nakon što je utvrđeno da je bila doušnica tajne policije. Institut je, takođe, 2007. sat vremena pre zvanične inauguracije na ostavku primorao i tek izabranog varšavskog nadbiskupa Stanislava Vjelgusa. Suočen s dokazima nadbiskup je zatražio oproštaj, priznavši da je počev od 1967. delovao kao doušnik tajne policije te da je bio zadužen za vrbovanje sveštenika pogodnih da budu angažovani kao saradnici.Žrtva koja upozorava
Nesprovođenje lustracije u Srbiji posebno pogubno odražava se na medijsku scenu. Postojanje različitog papirnatog žutog đubreta koje se kupuje na trafici ali nisu novine direktna je posledica nesprovedene lustracije. Najpoznatija žrtva ove nesposobnosti društva svakako je premijer Zoran Đinđić. Mesecima pred atentat bili smo svedoci otvorenog paktiranja kriminalaca i ubica sa pojedinim medijima i predstavnicima pravosuđa. Podsetimo, premijer je nazivan šefom mafije, naručiocem ubistava, objavljivani su tekstovi u stilu "ako Đinđić preživi Srbija neće", kriminalizovani su njegovi najbliži saradnici... Zatim su se, kao u kakvom monstruoznom pozorištu, pred očima javnosti odvijale medijske pripreme atentata, njegove generalne probe, neuspešni pokušaji ─ da bi se na kraju sve okončalo ubistvom premijera i usporavanjem, odnosno zaustavljanjem reformi. Nažalost čak ni ovo monstruozno upozorenje nije shvaćeno ozbiljno. Umesto jačanja uloge pravosuđa i uvođenja reda u medijsku scenu, političke stranke izabrale su opasnu igru u kojoj tabloide koriste u svrhu vlastitih internih obračuna. Sve je relativizovano do mere da je apsolutno sve moguće i dopušteno.Afirmacija stava po kom se zločin isplati za krajnji ishod ima gubitak poverenja građana u državu, njene zakone, pravne i medijske institucije, zatoje, uprkos izgubljenom vremenu, suočenje s prošlošću i dalje moralni imperativ našeg društva. Ma koliko bolna istina o prošlosti preduslov razvijanja demokratske svesti, poštovanja načela pravne države ─ kao i garancija da se slični zločini i nepravde neće ponavljati i ubuduće.
Napomena:
tekst je objavljen u današnjem vikend-izdanju BORBE