Dok se u Novom Sadu polako odbrojavaju dani do famoznog 7.oktobra možda je upravo sad trenutak da pokušamo da odgovorimo na pitanje otkud ponovo to ključanje paklenog kazana. Otkud to da mračnjaci (bilo ljudi bilo pojave, svejedno), koji bi po svemu već morali da budu u mišjim rupama, ponovo dižu glave, držeći nam pridike o: moralu, poštenju, patriotizmu, i tako to...
Takođe, nameće se pitanje i naše sopstvene odgovornosti za navedeno. Ne mislim, naravno, na nas ovde na blogu, već na narod koji, u svojoj izgubljenosti i sluđenosti više, čini se, nema volje ni energije da još jednom vlastitu sudbinu preuzme u sopstvene ruke. Istorijsko iskustvo, naravno, pokazuje da ovakvo ponašanje – bilo naroda bilo pojedinaca – nikada ne biva bez posledica.
Krivica i odgovornost za radikalizaciju stanja u zemlji, koja uvek odgovara smutljivcima i ekstremistima svih vrsta, svakako snosi klika na vlasti. I tu nema priče.
Nakon ubistva premijera Đinđića i pada Živkovićeve vlade, od strane koalicije na vlasti nije učinjeno gotovo ništa na promociji drugačijih vrednosti. Iz javnog (političkog) života izgnani su principi morala i odgovornosti te, po prirodi stvari, u takvoj situaciji najveći demagozi imaju najveće šanse.
Zbog njegove aktuelnosti ne mogu da odolim a da ne ponovim deo iz jednog svog teksta iz 2006.godine:
Permanentno afirmisanje stava po kom je politika nešto a priori negativno i nemoralno, neminovno dovodi do koncentracije negativnih i nemoralnih tipova u istoj. Politička scena ovde odavno nije tržište ideja već tržište sujeta gde su, posebno nakon 12.marta, interesi uvek ispred principa, jedinstvo ispred slobodnog mišljenja a poslušnost i podaništvo ispred pameti i stručnosti. U takvoj zemlji bivši demokratski lideri pretvaraju se u autoritarne vođe, a politika u patologiju u kojoj se svaka bahatost isplati. Trajno kontaminiran konstruisanjem afera na kratke staze i zarad privremenog ćara, politički život pretvorio se u arenu u kojoj se ne biraju sredstva. Uspostavljen je model javnog delovanja u kom se sve isplati. Jer, ukoliko novinar koji je otelotvorenje primitivizma i najprizemnije bahatosti može da postane direktor nacionalne televizije; ako političar koji fizički i verbalno napada i vređa novinare p/ostane ministar u vladi; ako u istoj vladi kao njen generalni sekretar može da sedi neko ko je, po vlastitom priznanju, osvedočeni lažov – koji, pri tom, sebi može da dozvoli čak i takav luksuz da se čak 26 (!) puta ne odazove na sudski poziv – tada se, nedvosmisleno, šalje poruka da nemoral ne samo da je dozvoljen već je čak i poželjan. Tada se, prirodno, gube razlike između radikala i onih koji to, navodno, nisu. E u takvoj državi Ivica Dačić, ima puno pravo da nam sa skupštinske govornice priča o tome kako su se prevarili svi oni koji su pomislili kako je stvar završena 5. oktobra – i kako će tek da se prevare! U takvoj državi s TV-a mogu da se nedeljama ne skidaju tipovi koji nigde (osim ovde) bar 10 godina ne bi imali obraza i morala da izađu iz kuće...
Sve ovo, naravno, inicirano je nedavnim postupkom i izjavom predsednika parlamenta Olivera Dulića koji je, na očigledan govor (rasne) mržnje poslanika vladajuće koalicije Marka Jakšića (DSS) reagovao izricanjem javne opomene. Sve uz opasku kako je to jedino što je on, kao predsednik parlamenta, mogao da uradi.
To, naravno, nije tačno - u najmanju ruku, predsednik Dulić mogao je i morao reagovati:
- isključenjem M.J. sa Sednice
+ strogom novčanom kaznom
Ovako, po ko zna koji put, pokazana je politička neodlučnost koja daje vetar u jedra političkom ekstremizmu i radikalizmu. Ukoliko se na ovakvo ponašanje ne reaguje – istom se, automatski, daje podrška. Stvar je toliko očigledna da ja krajnje besmisleno o tome uopšte i govoriti. Slaba država uzrok je jačanja svakog ekstremizma - to je političko pravilo koje se može nazvati elementarnim, i koje, svakako, predsedniku parlamenta ne sme da bude nepoznato. Ili je, moguće, razlog ovako mlake reakcije taj što je uvreda izrečena na račun Vladana Batića, poslanika sa liste opozicione Liberalno demokratske partije?!
Naravno, ovo pitanje je čisto retoričke prirode!