Malo je falilo da postanem moj najomraženiji tip keve- ona što je misli da je njeno dete mali genije. Kad se samo setim teta Bilje, komšike iz detinjstva i njenih hvalospeva o sinu- „Moj Goksi je mnogo talentovan za matematiku i fiziku, a nemački tek što mu ide!!!“ znala je da ponavlja svakog dana kod nas na terasi, dok je Goksi ispred zgrade vezivao mačkama petarde za glavu .
Ili jedna iz srednjoškolskog perioda čiji je sin već u najveće sam zarađivao za sebe u 18oj „prodavajući diskove“, čitaj „dilovao drogu“.
Krenem i ja tako da pričam ponekoj drugarici preko telefona „ali zamisli ona je sama uzela maramicu i očistila (dobro pokušala da očisti) žvrljotinu na podu!!“ ili „a kad idemo ulicom ona me fino uhvati za ruku i lepo ide tik uz mene“. Drugarica se verovatno pita“Pustila si je da žvrlja po podu!“ dok se kulturno oduševljava preko telefona „joj, medeno!“ A ja onda nastavljam " A jel ti rekoh da već kaže „miš“ i „koka“... a juče je složila sve kockice po bojama...“
Prosto nekad hvatam sebe kako baš davim, ali uz nešto samokontrole obično se zaustavim trenutak pre nego što sagovornik već počne da zeva.
Ne znam šta se to desi ženi i gde prestaje materinski instinkt i počinje čist raskid s realnošću, tj. Teta Biljin sindrom. Ali kada osetite da ste blizu te granice, preporučujem jedan jednostavan recept.
Meni je konkretno pomogao„Child Genius“ na engleskom „Channel 4“ ali sam sigurna da će jednako pomoći bilo koja emisija o deci genijalcima. Emisija je o deci neverovatno nadarenoj za pisanje, fiziku, matematiku, hemiju, medicinu, slikarstvo.
Jedna devojcica je pocela da pise sa 3 godine i sada sa 8 godina predaje kreativno pisanje po školama širom Amerike preko interneta. Jedan dečak sa 8 godina studira hemiju i najbolji je u grupi.
Bilo je teško pogledati Miu sa istim oduševljenjem što zna da kaže „koka“ posle filma o u kome je neko dete 2 nedelje govorilo „poo“ tj „kaka“.
Sve u svemu, dete mi je sasvim obično!