UMETNIK ZLATNE PRAŠINE
Postoje ti neki ljudi koji umeju sa životom. Postoje i oni drugi, koji umeju sa pojedinim segmentima života: oni-koji-umeju-sa-rečima, oni-koji-umeju-sa-novcima, oni-koji-umeju-sa-emocijama... Uopšte, postoje razni ljudi, koji umeju sa raznim stvarima. Neki od njih se nazivaju specijalistima, neki umetnicima, neki ekspertima... Neki nikako, jer imaju tu nesreću da su virtuozi u oblastima koje nemaju svoje posebno ime. Oni najčešće ostaju neimenovani i neprepoznati.
... Uvek sam volela one scene u crtanim filmovima o Petru Panu, Pepeljuzi, Pinokiju i sličnima, kad (Dobra, Plava, ili neka druga) vila zamahne čarobnim štapićem iz koga krene spiralni vrtlog zlatne "čarobne prašine" i Petar Pan poleti, Pinokiju se smanji nos, Pepeljugi se styling tako drastično popravi da, pomodarstvu skloni Princ "padne", čim dotična stane pred njega. Slične scene viđaju se i u igranim filmovima, posebno u onima za decu i ljude koji nikada nisu maštali da postanu teroristi, predsednici država (partija i naroda), direktori PTT-a, doživotni kapiteni reprezentacija (ili bar treneri) i nacionalni heroji (u pevanju, pucanju, jedenju, pijenju ili nekoj sličnoj opštenarodnoj delatnosti).
U svakom slučaju, zlatna (čarobna) prašina postoji (pretežno) u filmovima.
I u životu onih koji imaju sreću da poznaju nekog od malobrojnih, retkih i dragocenih umetnika zlatne prašine.
Poznavala sam jednog od njih. Na momente smo, verovatno, bili i prijatelji.
... Maestro je bio čovek tadicionalnih nazora: porodica, čast i prijateljstvo su vrednosti koje niklada ne bi dozvolio da budu dovedene u pitanje. Par puta je, priča se, ipak pokušao da slaže svoju nežnu i pametnu ženu Vanju, ali sa tako katastrofalno komičnim posledicama da je i njemu samom bilo jasno da prosto ne ume da laže. Ni onda kad je to definitivno najpametnija opcija.
Za letnjih večeri na Banstolu (u onom međuvremenu, kad se sunce otima i žeže, mada je već nisko na zapadu, a noć već počinje da mu glođe zaostale trake dana), Maestro je satima "držao banak" pričajući. O ljudima i događajima.
U njegovim pričama nikada nije bilo običnih, prosečnih ljudi, niti običnih, banalnih događanja.
U sredovečnoj ženi koju je tog jutra sreo na pijaci, otežaloj i bezvoljnoj, Maestro u svojoj priči prepoznaje devojčicu iskričavog pogleda, koja je sa njim delila klupu pre četrdeset godina, istu onu od koje je dobio prvu žvakaću gumu,. Dok priča o njoj, ona postaje zagonetka, nedovršeno pitanje i pesma zarobljena u sećanju na prvi razred, pionirsku maramu i očeve savete izrečene nad oguljenim kolenima i prvi put razbijenim nosom.
Lokalni pijanac je u priči dobijao meku auru najmlađeg sina, koji nikada nije uspeo da sazri i preuzme bilo kakvu odgovornost, osim da brine o sebi. Kako sebe nikada nije smatao nekom posebnom vrednošću, počeo je da pije. Nikada nije prestao, jer se nije pojavio dovoljno dobar razlog. Kad bi se pojavio, on bi prestao. U međuvremenu, između dva pijanstva, ophrva ga tuga što sve nije lepše i bolje. I, tako u krug.
U Maestrovim pričama živeli su izuzetni i neobični ljudi, najlepše devojke, najbolji prijatelji, sjajni mačevaoci, mudri pecaroši, komšije najneverovatnijih životnih priča, prevareni muškarci i zanete žene - veliki i značajni u svojim ozbiljnim i strasnim sudbinama. Oni su borci - čak i kad odustaju i predaju se, to je bivalo herojski, uz svest o gubitku i pristanak na patnju, kao izbor, ili kao sudbinu.
Dugo smo verovali da je Maestro čovek koji je, za razliku od većine, imao sreću da upozna mnogo značajnih i zanimljivih ljudi, i na momente smo mu zavideli.
A onda smo upoznali jednog od junaka Maestrovih priča. Bio sasvim običan, tih i nevešt na rečima. Smeškao se i gledao pred sebe, kao i većina stidljivih i nesigurnih ljudi. Ni malo nije ličio na onog mudrog, odmerenog i čvrstog čoveka koji je doručkovao sa pticama, a večerao sa ribama, koje su mu šaputale o tajnim virovima kraj obale.
Slično se desilo i kad smo prvi put ušli u Maestrovu radionicu. Nakon priče o njoj, zamišljali smo je kao umanjenu verziju NASA centra za napredna istraživanja (svemira ili nečeg isto tako zvučnog). Radionica u koju smo ušli bila je minijaturna, loše osvetljena, pretrpana i puna (velikih količina!) nečega što je neodoljivo podsećalo na starudiju i poluotpad.
Ipak, Maestro nije lagao! Nikad!
On je samo umeo da vidi ono što je ostalima sakriveno, da nasluti i prepozna lepotu, čak i kad je zakopana beznađem.
Pričajući o ljudima i događajima Maestro je uvek zanemarivao nebitne detalje, loveći srž i suštinu, posipajući ljude i dogažaje magijom zlatne prašine koja je lepotu činila vidljivom, a tamu pretvarala u senke, tihe i nenametljive, nepotrebne za priču o svetlosti.
Tako je, pored uhodano sive stvarnosti koja nas okružuje, za nekoliko desetina odabranih, koji su imali sreću da poznaju Maestra, postojala je i ta paralelna stvarnost u kojoj žive neki lepši, pametniji i bolji ljudi. Lepši, pametniji i bolji mi.
Prava magija je, međutim, nastupala postepeno. Susretanjem i preplitanjem, ta dva sveta su se, korak po korak, iz godine u godinu, postepeno stapla u jedan. U momentu kada su se (neprimentno i konačno) spojili, Maestro je počeo da bledi i nestaje.
U telu Maestra, u godinama koje su sledile, sa nama je sedeo običan čovek, ne preterano vešt govoru, mada povremeno glasan.
Bio je jedini među nama koji nije nikada upoznao Maestra.