Grad moje majke.
Grad glumca
Marka Zivica.
Grad kneza Lazara i kneginje Milice.
Nekadasnja prestonica Srbije, pre Beograda i beogradizacije; i neki moj prvi utisak je krajnje pozitivan. Grad je ziv, zivlji ne moze biti. Ljudi prolaze na motorima, biciklima prolecu i deca i stariji ljudi, automobilima se ide cas gore cas dole; malopre, izbrojah 100 automobila koji su prosli pored tetkine kuce u roku od samo sat vremena a njena ulica i nije tako prometna. Kako li je u glavnoj ulici u Krusevcu?
Krusevac se bas rasirio; prosirio se toliko da moraju da pomeraju predgradja i da nekadasnje predgradje postane deo grada. Zanimljivo mi je uvek bilo da se u Krusevcu jedan deo grada zove BRONKS, a jedan kafic E.T. Vidi se da Krusevljani prate i ono sto je moderno, savremeno i da su u toku sa zbivanjima.
U muzeju stare odezde Lazara i Milice.
Brdo Bagdala se uzdize nad gradom, u daljini vidim Jastrebac planinu.
Lazarica i tvrdjava stoje i dalje. Vekovima svetilnik Srbima i Srbiji. Cak je i Rados Bajic odabrao upravo Lazaricu da u njoj snimi zavrsnu scenu vencanja za svoju trenutno aktuelnu seriju.
Mnogi nazivi ulica, prodavnica, kulturnih spomenika pa cak i kafica podsecaju na Lazara i Milicu. Kneginja Milica se potrudila da njihova ljubav ostane vecna podigavsi Ljubostinju, manastir ciji naziv u prevodu sa staroslovenskog na srpski znaci: LJUBAV JAKA KAO STENA.
Vidim bas puno male dece u Krusevcu, lica su im vesela i to me raduje. Ljudi su ljubazni i predusretljivi. Navratite u Krusevac kad budete imali vremena pa cete se uveriti.
Idemo napred, ima nade za Srbiju. Ima Srbije i van Beograda i beogradske okoline. Nismo mi tako losi.