Ali, odista bi voleo da mi neko objasni posto su suze prosecnog coveka u ovoj zemlji. Kako izgleda taj dogadjaj, sta je to sto treba da se desi (nekom drugom !!!! plakati za svoju muku nije priznacete nish teshko) da bi se mi ovde u Srbiji ganuli. I ne, da se razumemo odmah, ne mislim bukvalno plakali po ulicama!
Kada se slavila 60ta godisnjica oslobadjanja koncentracionog logora Auschwitz Birkenau, secate se, niko od nasih politickih predstavnika nije osetio potrebu da tamo ode. Digla se neka frka-frkica na b92, ali smo tih dana imali valjda pametnija posla da to nekom od lidera uzmemo kao gradjani za pogresno, pa je na kraju ispalo kao i uvek - tresla se gora, pojo vuk magarca, nema auschwitza dok traje operacija.
Dalje, kada se dogodio onaj veliki tzunami u Aziji, ceo civilizovani svet je izrazio postovanje prema patnji tih ljudi dole u Aziji tokom medjunarodnog minuta cutanja za zrtve tzunamija. Cutala je za minut Evropa - ali ne u Beogradu. Nema ni zrtava tzunamija izgleda dok traje operacija.
O rusenju kula bliznakinja u NYC necu ni da pricam jer po Beogradu se taj dan jos samo shenluk nije chinio. O odnosu prema obelezavanju masakra u Srebrenici tek necu.
Najnoviji cin uspisivanja u Ljudskost desio se juce u vidu nosenja crvene majce u znak solidarnosti sa ljudima Mijanmara. Demonstracije razlicitog opsega dogodile su se u svim vecim evropskim gradovima. O tome juce nije bilo ni pomena na nasoj televiziji.
Proveo sam dan na fakultetu, polazuci neke ispite. Niko od troje ljudi koje sam zatekao sa crvenom majcom nije je obuklo zbog protesta. Fakultet je bio saren kao i uvek.
Ne znam sta sam ocekivao. Nisam ocekivao da se sad zacrveni Beograd, ali moglo je nekako da se pokaze da kao drustvo zelimo nekome - koga nikad nismo videli - zivot dostojan coveka u slobodi.
Ocigledno da nas ni brutalno ubijanje ljudi po ulicama ne navodi da stanemo i malo se (globalno) osvrnemo oko sebe i uradimo nesto za nekoga ko pati - na najsimbolicnijem nivou bez bilo kakvog shtrapaciranja.
Ali zato su nam puna usta prica kako je zapad ne znam odcovecen jurnjavom za novcem, kako tamo samo lova pokrece stvari, kako su oni Roboti, a mi Priroda, oni beton-gvozdje-plastika-djavo, mi suma-livada-organski-dusha...Kako mi srce OVOLIKO imamo, a oni za cent prodaju mamu, oni prizeman svet a mi bozanski. A takav svet je juce ipak obukao crveno za burmu, a bozanski narod izgleda nije mogao da vidi sta se na zemlji desavalo. Padala je kisa, bilo je oblacno.
Voleti onoga koji tebe voli, ko je lep, snazan, duhovit, onog ko je popularan u drustvu - pa kakav je to izazov? Voleti onog coveka koji nema nista do te svoje dushe, koji nema cime da uzvrati nasu ljubav do zahvalnoscu, voleti neprijatelja, voleti onoga ko ti cini zlo, voleti nekog samo zato jer znas da je covek - to je po meni izazov i test, ispit ako volite.
Ispit koji necemo uvek poloziti, ali daj da barem JEDANput na taj ispit izadjemo, da se pojavimo u amfiteatru Humanistickog Covecanstva, pokazemo svima nas iskrzani indeks pun obnavljenih godina, da kolege studenti shvate da jos uvek zelimo i imamo snage da na teske ispite izlazimo - pa onda kud puklo da puklo!
U jednoj svojoj pesmi Pushkin opisuje ruski grad Odesu i kaze (u parafrazi) - tamo se disalo Evropom. Ja sam tuzan sto zivim u drustvu koje dise indiferentnoscu na tudji bol, tudje suze, tudju nesrecu ali smatra da ceo svet treba da dozivi Armagedon i kataklizmu kada se njemu nanese nesto sto on percipira kao nepravda - bila ona to ili ne. Bas tuzan.