Tokom popodneva, u Njujorku, počeli su direktni pregovori Beograda i Prištine, o statusu Kosova. Kol'ko se čuje, dve strane će, današnje vreme, iskoristiti za predstavljanje svog stava o statusu. Beograd insistira na suštinskoj autonomiji, a predstavnici Kosova dolaze sa dokumentom o međudržavnim odnosima Srbije i Kosova.
Obe delegacije su već dva dana na vegeterijanskoj prehrani. Crveno meso je ukinuto, a i beli šećer. Zidovi kancelarije UN, u kojoj se pregovori vode, su obloženi madracima, bez dugmića. Delegacijama je, u kancelariju, zabranjeno unošenje oštrih predmeta, kao što su plajvazi, kašike, češljevi, četkice za zube, značke...Pre ulaska u kancelariju, biće im oduzete pertle i kravate.
Zajedno sa obe delegacije, problem pitanja Kosova, aktivno analizira i moja porodica. Mi nećemo biti prisutni na pregovorima, ali smo ništa manje u trilemi. Naime, ničim izazvan, podli profesor geografije, ugledne jezičke gimnazije ovdašnje, uvalio je razredu mog Prestolonaslednika domaći zadatak. Domaći zadatak – Kosovo!
Samo kad' bi neko mogao da mi objasni, lakše bi mi bilo, što bre baš Kosovo?! Svega mi, ne razumem. Kada mi je sin, očiju punih očekivanja, došao sa temom, samo što se nisam šlogirala...Sve razumem i ove delegacije što se zlopate i one po belom svetu, što se time bave, a neće im se i samo im to u životu fali i žao mi naroda koji na tom Kosovu živi, kad bi čovek samo mogao da bira gde će da se rodi...sve razumem, ali ne razumem profesora geografije gimnazije ljubljanske.
Doduše nisam, do sada, baš razumela ni slovenačke vlasti, koje svako malo se spotaknu o Kosovo i vole njime da se bave, više no 'leba da jedu, a imaju se sučim zanimati kod kuće, nije da nemaju. Jedini razlog, koji sam ja do sada našla u toj priči je – Kada ih niko ne mučaše, oni se mučahu sami. Jerbo, svako iole pametan, kome Kosovo nije u direktnom opisu radnog mesta, gleda kako da se, klimanjem glave i kakodanerazumemomisve, c,c,c, izvuče...A ovi navalili, ne staju. Da ne pominjem razne institute, zavode i centre ovdašnje, koji me dva puta nedeljno bar, a i sportskim sredama, zovu na kojekakva predavanja, na kojima svako, ko je do sada čuo da Kosovo uopšte i postoji, se pretvara u bogomdanog stručnjaka za tu temu i priča gluposti, koje pas s' maslom pojeo ne bi.
I to, 'ajd nekako da razumem, svi bi da budu kao nešto aktuelni, da se pohvale razumevanjem same srži problema...ali šta bi profesoru geografije, to mi jasno nije. Kraćim light inkvizitorskim pristupom, od Prestolonaslednika sam izvukla priznanje da oni ni iz istorije, ni iz geografije, do sada o Kosovu, ni božedaj, nisu pričali. Nit' im je ko šta o tome predavao. I sad odjednom, domaći – Kosovo! I to – predstaviti problem Kosova. Kapiram i da se Slovenija sprema za predsedavanje EU, odmah čim Dekijev Portugal odradi svoje, kao i da će Kosovo, da uleti u slovenačko predsedavanje (a Srbija majka još amabasadora ovde nema), ali da se te pripreme, do nivoa gimnazije spuštaju, e to nisam baš očekivala...
Šta sad...Ja doduše, uopisuradnogmestami, pratim problem...kada me skomolaju na iznenađenje i kolegijalnost, slovenački mediji, pristanem i glumim ludilo, mrcvareći se po slovenačkom medijskom prostoru, pričam o Kosovu. Tu se, obično, okupi krdo kao stručnjaka i kako je i za očekivati, padne davljenje prvorazredno. A za to vreme, onaj narod siroti na Kosovu, ni posla, ni struje, ni vode, ni života, ni budućnosti...nogom ukopano.
Idem da pišem domaći. Počećemo Stanetom Dolancom. Ako profa 'oće da se igra i mi konja za trku imamo. Pa, da vidimo, kako je rahmetli Stane, ovdašnji, gušio kosovske demonstracije, izbile, naravno, sve zarad loše hrane u menzama. Moram samo da priznam da me profa, ipak malo razočarao. Trebalo je da od klinaca zatraži i da, uz opis problema, predlože i moguće, kompromisno, rešenje za Kosovo. I da ga onda fwd ovima u Njujork, a njega ako se neko seti za Dan bezbednosti, seti...a mogao bi i da se prijavi za Nobelovu nagadu za mir, u apoenima od sto dolara.
Ako ima ko, da zna odakle da počne i to...javite, spremni smo za prepisivanje.